Page 79 - STAV 65 02.06.2016

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Forsiranje Drine

ŠIBER JE MOM DJEDU

JUSUFU PROSVIRAO

TANE KROZ ŽELUDAC

Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ Njegova jedinica desetkovana je u prvom pokušaju forsiranja Drine. Dobro
pripremljeni i organizirani, Srbi su pružili neočekivano snažan otpor. I to
toliko snažan da su uspaničeni zapovjednici naredili hitno povlačenje i
pregrupiranje zahtijevajući urgentnu artiljerijsku i pješadijsku podršku. Ali,
prekasno. Srbijanska je artiljerija neštedimice bljuvala baražnu vatru na
neprijateljske položaje, stotine leševa plutalo je Drinom

grom slučaja, spletom nesretno-sret- i nagorjela čizma sve je što su našli od – Nego, ti si, bezbeli, pismen, znaš la-
nih okolnosti ili Božijim određenjem, njega. To su i pokopali. tinska pismena – opet će Jusuf.
svejedno, moj djed Jusuf nije otišao Nekoliko dana nakon ranjavanja, – Znam.
Ina srbijanski front. Prema kazivanju Jusuf dolazi k svijesti. Traži vode, ali ne – Eto, ja ne znam! A mator konj! Sra-
amidže Ahmeda, dva-tri dana prije odla- daju mu je. Kljukaju ga nekom žutom ka- mota, bruka! Pa, bi li, dina ti, i meni koje
ska na Drinu upucao ga je na vježbalištu šom i suhim šljivama. Jusuf bljuje kašu, to pismeno pokazao, ženi pismo da napi-
u stomak neki bilmez, Slavonac, Šiber psuje, bjesni, raspomamljeno urla da je šem, da ne slušaju ovi što mi pisma pišu
se zvao. Igrao se napunjenom puškom, žedan, da umire od žeđi, prijeti da će sve ono što nije za svačije uši? Bi li? Hoćeš li?
kao šaleći se ciljao u Jusufa, opalio i pro- pobiti, zapaliti. Ali, sestre mu samo kva- – Hoću, drage volje!
svirao mu tane kroz želudac. Šibera su se vlažnom maramicom ispucale usne, I počeli su. Svakoga dana, na nekakvoj
zatvorili, a Jusufa, koji je, začudo, bio smiruju ga i umilno šapuću da se strpi ploči, ugljenom pisaljkom pisao je i učio
pri svijesti i rukama nastojao zaustaviti još malo, dan ili dva, vodu sada nipošto Jusuf po dva-tri slova, pisana i štampana.
krvoliptanje, prebacili u vojnu bolnicu. ne smije piti, ubila bi ga, a rana lijepo Učio je brzo i lahko. Svladavao slovo po
Prvih dana bio je u polusvjesnom sta- zarasta i samo što nije zacijelila. slovo, bezbroj puta brisao ploču i ispisi-
nju i tek katkad, na trenutak, osjećao Na krevetu do njegovog ležao je mlad vao ih ponovo, nabrajao sve riječi koje
bi na svom tijelu nečije ruke, nježne i čovjek, sitan, mršav, blijed, dječačkog počinju određenim slovom, radovao se
tople, i glasove, muške glasove, duboke izgleda, također s teškom prostrjelnom poput djeteta i uviđao da su ta pismena
i nerazgovijetne, i jezive urlike koji su ranom. oduvijek bila negdje tu, nadohvat ruke,
izvirali odasvuda – iz zidova, stropa, iz – Bilo li te, dijete – upita ga Jusuf trebalo je samo pružiti ruku i uzeti ih; da
njega samoga. Ljekari su bili uvjereni promuklim glasom. je, zapravo, tako u svemu, u cijelom ži-
da neće preživjeti. – Ma, kakvi! Daju mi morfij, a imam votu – sve je tu negdje blizu, u nama ili
U međuvremenu, njegova 1. pješadij- i ja svoju medicinu – reče momak i izva- oko nas. Potrebno je željeti, potruditi se,
ska bosanska regimenta desetkovana je u di ispod jastuka flašu šljivovice. pružiti ruku i dohvatiti nebrojene blago-
prvom pokušaju forsiranja Drine. Dobro – Hoćeš li malo – upita. dati iz Božijeg obilja.
pripremljeni i organizirani, Srbi su pru- – Ma, da je meni vode! Ali, daj! Daj, Cijeneći knjigu i pismenost, a i pla-
žili neočekivano snažan otpor. I to toliko vala, pa ako je smrtna, neka je! šeći se da, koračajući kroz život, ne zaba-
snažan da su uspaničeni austrougarski Jusuf je odmah po zlatnožućkastoj samo na asocijalno-kriminogenu džadu
zapovjednici naredili hitno povlačenje boji, kakvu imaju samo najbolje doma- (bojazan je bila osnovana, odrastao sam
i pregrupiranje zahtijevajući urgentnu ćinske rakije, jednim jedinim pogledom u takvom okruženju), i moj je otac često
artiljerijsku i pješadijsku podršku. Ali, procijenio da je šljivovica odlična i zasi- pričao ovu priču i sugerirao da učimo i
prekasno. Srbijanska je artiljerija nešte- gurno ljuta prepečenica. I dobro se obli- mnogo čitamo. I učili smo. I čitali. I za-
dimice bljuvala baražnu vatru na nepri- znuo. Sasuo je u sasušeno ždrijelo više od vršavali fakultete. I izrasli u pristojne
jateljske položaje, stotine leševa plutalo pola flaše, stresao se, osjećao kako topli- ljude. Ipak, i dan-danas, kad god mojom
je Drinom, poginuli vojnici sahranjivani na mili njegovim tijelom, od potiljka ka ulicom projuri pokraj mene skupocjeni
su bilo gdje, nabrzinu, bez imena i obi- stopalima, žeđ više nije bila nesnosna, a automobil i u njemu osioni lik s pet-šest
lježja. Među njima i onaj Slavonac, Šiber. bol se u stomaku stišao, primirio. razreda osnovne škole, a ja “krajčim” da
Njega, pričao je amidža, nisu ni sahra- – E, aferim! Dobra ti je ova medici- me ahmak ne pokupi, vazda se zapitam
nili. Nisu imali šta sahraniti. Pogođen na! De ti nama kako još toga dobavi – koliko je i da li je uopće otac bio u pravu.
je izravno projektilom. Oštećena puška reče vraćajući flašu začuđenom momku. Usrdno se nadam da jeste. n

STAV 2/6/2016 79