Page 60 - STAV broj 254

DRUŠTVO

čije kosti leže u njoj, opasno se nakrivila,
potonuvši u zemlju na strani do stepeni-
ca koje vode ka skulpturi za cijeli pedalj.
Morat će se ovdje još raditi.
Da bi se potkrijepila tvrdnja iz pret-
hodnog pasusa kojom je konstatirano da
će na nogama ostati samo oni spomeni-
ci koji imaju svoje skrbnike, ne treba ići
daleko. Ostanimo na Ilidži. Eno, tamo, s
druge strane Željeznice, tu, gdje sada sto-
je hoteli i kongresne dvorane, prije nešto
više od stotinu godina otkriveno je cijelo
jedno neolitsko naselje s izuzetno vrijed-
nim figurama, nakitom, oruđem i posu-
đem. Potvrđeno je: na tom mjestu začelo
se nešto što će stručnjaci nazvati butmir-
skom kulturom i po čemu će Ilidža posta-
ti planetarno poznata, ali danas na Ilidži
nema ni traga da je ovdje čovjek živio od
postajanja i da je baš ovdje začeta cije-
la jedna kultura. Nije čak postavljena ni
obična ploča koja će znatiželjniku kazati
da se radi o nacionalnom spomeniku i u
čemu se krije njegova vrijednost. Da su
barem vraćene staklene vitrine u kojima
su prije rata stajale replike dragocjenosti
pronađenih tu gdje se rijeka Tilava ulijeva
u Željeznicu. Ali nema ništa. Ni jedna od
ideologija aktuelnih na ovom tlu, zasigur-
no, ne bi mogla imati nikakve koristi od
nekakvih apstraktnih figurina izdjeljanih
rukom neolitskog čovjeka, pa, po svoj pri-
lici, zbog toga ovaj nacionalni spomenik
nema svog skrbnika.
Isto je i s Malom stanicom, kako
Ilidžanci tepaju zgradi željezničke stani-
ce izgrađenoj u vrijeme austrougarske oku-
pacije, na kojoj su se nekad čekali vozovi
za jug. Ni ovaj nacionalni spomenik nema
svog skrbnika. Eno je, usred Ilidže, ruglo
jedno, već dvadeset godina stoji skršenog
krova i rastočenih zidova. Umjesto table
koja bi turiste i druge znatiželjnike upo-
znavala s vrijednostima i historijom ovog
nacionalnog spomenika, na njegovim zi-
dovima, s kojih vjetar šeretski razbacuje
cigle, prikačen je sramni natpis “Pažnja,
opasnost od rušenja”.
Pravo je čudo kako još uvijek stoji
uspravno. I posljednji stanari pobjegli
su iz nje. S dijela zgrade na kojem i da- Prije sedam godina srušio se još jedan uz samo Vrelo Bosne, skupa s ostacima
lje, poput raščupanog gavrana, čuči krov- nacionalni spomenik na Ilidži. Zildžića jedne od najstarijih crkava u Vrhbosni,
na konstrukcija više ne zove onaj natpis: kuća pored Vrela Bosne skršila se pod sva je zarasla u šiblje, u granje, u korov.
“Italijanska metraža na kilo.” To je znak snijegom i otad stoji tako, a da niko, ni Ruku na srce, ova nekropola nije među
da je i gospođa Hasna Muzaferović, koja od nadležnih vlasti ni od nevladinih or- onih trideset koje su direktno upisane
je ovdje provela više od dvadeset godina, ganizacija, nije pokrenuo nikakvu akciju na UNESCO-ovu listu, ali zar svaki
na kraju morala otići. Evo, zaključana su da se barem zaustavi daljnje rastakanje ru- stećak nije vrijedan te liste? Očito da
vrata kroz koja se još prošle godine ulazilo ševina. Gdje su njeni skrbnici? Pod skute tako ne misle nadležni, jer, eno, umjesto
u njenu prodavnicu tekstila i šnajderskih kakve ideologije bi se ona mogla sakriti bosanske djece iz jedanaest ilidžanskih
potrepština. Ostao je još samo građevin- pred našim stoglavim nehajem? škola, nekropolu obilazi štenad. Umje-
ski inžinjer Smajo Bibić, vlasnik staklar- Gdje su skrbnici nacionalnih spome- sto naše, duh naših predaka sa stećaka
ske radnje, koji je prije nekoliko godina nika čiju su vrijednost prepoznale i naj- upijaju djeca poludivljih pasa koji su
dobio dozvolu da postavi nosive grede i važnije institucije kulture u svijetu te ih se, bježeći iz grada od kastracije, nase-
popravi krov iznad svoje radnje. Ostalo upisale na svoju listu kulturne baštine? lili u šikare podno Igmana. Više, očito,
neka se sruši, kao da poručuju nadležni. Eno je, nekropola stećaka na Vrutcima, i nismo zaslužili. n

60 16/1/2020 STAV