Page 33 - STAV broj 214

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (24)
REISOVE RUKAVICE

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo
sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim
očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog
“narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše
i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV
reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data
u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od
naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava
što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

kažnjen urednik kojem se omakao onaj golemi merak s kojim srčemo čorbu. Ko-
prilog o “iseljavanju” “golorukog i napa- mandant progovori. Dobro je, dobro je,
ćenog” srpskog naroda. Žena lijepo kazala nije ono čega sam se plašio. Ironizira,
šta je uzrok iseljavanja: sastanak. Na ko- mladiću koji se predstavlja urednikom
jem se ispire mozak i ljudi uče mržnji.) lokalne “nezavisne televizije” postavlja
Travnik. Koliko asocijacija, koliko pitanje – A ko ti daje pare? Trt-mrt, vr-
Piše: bogatstva u sjećanju na ljude, na knjige, ducni tamo, vrducni ovamo – neko ipak
Abdulah SIDRAN na djetinjstvo. Travnik. U njemu, sama, daje pare. Nema “nezavisne televizije”.
moja rodica Džida, iz sela Putiš, kod Ka- Čije pare, onoga i svirka.
knja. Cio život uz šivaću mašinu. Ljeta U hotelu, zapadne me – apartman.
ravničani su ljudi koji drže do na Lašvi, pekmez na siniji, kruške ispod Naredio Alagić.
zadate riječi. Prema dogovoru, mindera. Dimije. Pad s bicikla. Nogomet U apartmanu, prethodni gost zabora-
dođoše po nas u zakazani čas, sa seoskom djecom. Ne znaju igrati lop- vio rukavice. Pitam na recepciji ko je bio
Tluksuznim bijelim džipom. Sre- te. Djetinjstvo. posljednji korisnik. Ni manje ni više nego
đujem bilješke dok iza stakla promiču Valja znati, sve ovo što doživljavaju – naibu-reis, prof. dr. Mustafa-efendija
pejzaži, napuštena katolička sela, spaljeni Bošnjaci – pripada djetinjstvu. Čovjek ima Cerić. Plaho se obradujem. Mladoga reisa
krovovi golemih kuća... Da, i ovo je etnič- jedno, a narodi više djetinjstava. Zato je znam još iz njegovih zagrebačkih dana,
ko “čišćenje”, ustaška varijanta četničko- sada neizmjerno važno imati o tome svi- njegovim smo kolima, jedared, davno pu-
ga izuma. Ko malo duže pamti, sjetit će jest. Dok gradimo državu, graditi i narod. tovali u Bosnu, svraćali u njegovo selo,
se jednoga priloga beogradske televizije, Sada ga možemo naučiti da voli Betovena kod Visokoga. Često pričam tu anegdotu,
s početka rata u Hrvatskoj: ide kolona umjesto Sinana Sakića. Ovo je djetinjstvo kad branim Harisa Silajdžića od prigovo-
srpskih “izbjeglica” iz zapadne Slavonije, bošnjačkog naroda, čemu ga sada nauči- ra na liniji “fundamentalizma”. Haris mi
tv-reporter zaustavlja sredovječnu ženu, mo, dovijeka će znati. u Novskoj, od svojih para, kupio bocu vi-
zabrađena lica, pita je o navodnoj ugro- Travnik je miran grad. Samo su ne- skija. Sve vrijeme, iza leđa budućega reisa
ženosti Srba i šta se događalo prije nego koliko dana trajale borbe s postrojbama pjesnik potezao iz boce, krišom. Smirio
što su krenuli u “izbjeglištvo”. Žena od- HVO, sada u Travniku postoji samo jedna bocu prije Visokoga. Kakvi su mi pa to
govara: “Pa bio je sastanak!” Jeste, tako vojska. Armija Bosne i Hercegovine. Ne “fundamentalisti”? Jedan kupuje, drugi
je to krenulo u Hrvatskoj, na sastanke su vode nas u hotel, nego u restoran na gor- trpi da mu iza leđa pijem i palim cigare-
dolazili važni ljudi iz Beograda, Brana njem spratu Robne kuće. Tek što smo sjeli, tu, sve jednu na drugu. Nema tu ni “f”
Crnčević i slični, ubjeđivali Srbe da na- premještaju nas u salon, dat će nam ručak od fundamentalizma.
puste svoje zavičaje. Tako je, dakle, i Mate komandant Mehmed Alagić. Ugledasmo Ali mi ne da da zaspim misao kako
Boban trubio bosanskim Hrvatima i – evo neobično lice, neobična čovjeka. Dva mu to, možda, i nisu reisove rukavice. Reis je
rezultata. Na to će se, naravno, pridodati zuba u desnoj strani usta strše preko do- bio posljednji zvanični, službeni, upisani
i naše vlastite budale, naš rođeni ološ – nje usne. Ustao, dočekuje nas, rukuje se sa korisnik apartmana. Ko zna? Apartmani
opljačkati napuštene kuće, raznijeti vrata svakim, po redu, ali šta radi očima, šta radi se koriste i nejavno, onako, znamo kako.
i štokove, instalacije i porculan. (To je ona licem? Izmiče glavu, mijenja ugao gleda- Odlučim da o tome napišem pjesmicu.
roba što se budzašto kupuje na buvljaku, nja, premjeri svakog od glave do peta, da A rukavice ću pokloniti – Marku
oni televizori i videouređaji, termos-bo- te jeza spopadne. Prepadoh se. Ta figura, Vešoviću.
ce i servisi...) Stvarno, stvarno – plaha li taj lik, kao iz filmova Serđa Leonea. Bo- Vidio sam ga, nekidan, gura kanistere
vakta za pogana insana! jim se, šta će biti kad progovori? golim, smrznutim rukama.
(Da, međutim, ne zaboravim: došla je Na stolu, prvorazredan servirung, O tome ću sastaviti pjesmicu. Reisove
do mene poslije, iz Beograda, vijest da je prvoklasan meni. Pokušavamo prikriti rukavice. n

STAV 11/4/2019 33
STAV 11/4/2019 33