Page 74 - STAV broj 393

KULTURA

pogotovo bočnom rasprostiranju, kom-
pletna energija građevine bila je usmje- Džamija Mehmed-paše
rena prema centru. U svemu su se tražili Sokolovića, Istanbul
zaokružen sistem, apsolutna simetrija i
skladan pogled. Potpuno “jedinstvo i za-
tvorenost” posebno su se osjećali kod jed-
nokupolnih džamija, kod kojih je došlo
do usklađivanja i međusobnog definiranja
vanjskog i unutrašnjeg. Uostalom, i sama
priroda islamskog molitvenog prostora
zahtijevala je jedinstvo i preglednost, a
isticanje kupolnog sistema u svemu tome
nastavak je težnje za dostizanjem snažnog
duhovnog akcenta.
Klasična arhitektura obično se gleda
kroz prizmu rada Mimara Sinana i u tom
smislu stvari su prilično jasne. Veoma
precizno možemo reći kada nastaje kla-
sični stil, a otprilike su nam jasni i nje-
govi krajnji dometi. Ipak, ništa ne nasta-
je odjednom. Promjene se pojavljuju oko
1500. godine s projektima Atik Ali-pašine
i Sultan Bajezidove džamije, koje će biti
oslonac u Sinanovom budućem radu (kao rano preminulom princu Mehmedu) iz džamija svoje prethodnike pronalazi u Aja
i nešto kasnije izgrađena Sultan Selimova 1548. godine, koja se smatra početnom Sofiji i Bajezidovoj džamiji, s tim da je ov-
džamija 1524. godine), što definitivno go- tačkom klasične arhitekture. Tu se prvi dje dodatno razvijena prostorna koncepcija
vori i da su arhitekti poput Mimara Haj- put primjenjuje četverodijelna shema (s te je snažnije generirana svjetlost. U me-
rudina ili Adžema Esira Alija mogli biti polukupolama na svakoj strani), koja će đuvremenu, ali i praktično do kraja svog
njegovi uzori. poslije imati dugoročan utjecaj. života Sinan projektira niz manjih džamija
Sinan preuzima mjesto glavnog mi- Sljedeće veliko Sinanovo djelo jeste za vezire i dvorjane, a u kojima maksimal-
mara najvjerovatnije 1539. godine, poslije Sulejmanija džamija iz 1557. godine, koja no razrađuje unutrašnje planove na osno-
smrti Adžema Esira Alija i u prvih desetak predstavlja i njegovo najveće remek-djelo. vu heksagonalnih i oktagonalnih shema,
godina ništa se spektakularno ne dešava Uzduž građevine dominiraju dvije poluku- što možemo vidjeti u primjerima džamija
u njegovoj karijeri. Na samom početku pole, a sa strana manje kupole iznad gale- Mehmed-paše Sokolovića (1571–1572. na
gradi džamiju sultanije Hurem. Među- rija. Vertikalna konstrukcija oslanja se na Kadirgi i Azapkapiji 1578), Rustem-paše
tim, to ni po čemu nije bio ambiciozan četiri velika stupca, dok je bazilikalna for- (1563), Hadim Ibrahim-paše (1551), Kara
projekt. Odlučan korak naprijed dolazi s ma omogućila veliki broj prozora u gornjim Ahmed-paše (1572).
projektom Šehzade džamije (posvećena zonama. Formalno gledajući, Sulejmanija Sinanovo veliko pozno djelo predstav-
lja džamija Sultana Selima u Edirnama iz
1575. godine. U principu, to je jednopro-
Eski dzamija, Edirne
storna kupolna džamija s bočnim galerija-
ma, dok molitveni prostor uokviruje osam
velikih stubaca koji podupiru gornju kon-
strukciju. Ova džamija predstavlja ideal
Sinanove težnje ka centralizaciji prostora.
Nema sumnje da je s klasičnim stilom
osmanska arhitektura dobila na svojoj zre-
losti. Postulati koje je zasnovao Mimar
Sinan dugo su opstali jer niko nije imao
namjeru da ih mijenja. Nove građevine
u 17. i 18. stoljeću formirane su kao va-
rijacije na temu, s dubokim poštovanjem
prema Sinanovom doprinosu. Klasični stil
zadovoljavao je ukuse punih 200 godina.
U tom periodu postojale su dizajnerske
promjene, ali je osnova ostajala ista. In-
teresantno da je plan Šehzade džamije
doživio potpun trijumf kada su u pitanju
veliki objekti. Osim na Sultan Ahmedo-
voj (1616) i Jeni džamiji (1665), isti tlocrt
bit će ponovljen i na kasnije obnovljenoj
Sultan Fatihovoj džamiji (1771).

(Iz neobjavljene knjige Kenana Šur-
kovića Uvod u osmansku arhitekturu) n

74 16/9/2022 STAV