Page 56 - STAV broj 179
P. 56
bi pucao na čovjeka, ali kad je doživio da U komandi brigade prilikom dijabetičar i doktori su mu preporučiva-
njegov sin Kemo plače u podrumu zbog posjete predstavnika Unprofora li da ne ide. Međutim, njemu ni na kraj
granata koje padaju, shvatio je da nije pameti nije bilo da bude kod kuće. O Me-
čovjek koji će plakati u podrumu, i tako pogodio jednog našeg borca u nogu. Tu je hinoj saradnji s komandantom Nanićem,
je krenuo s nama.” jedan četnik bio ranjen, a jedan mrtav. U kojeg je Meho od milja zvao Bego, ona
tom momentu kaže meni Meho: ‘Remzo, govori: “Nanić i Meho su se puno druži-
Remzija Mulalić je s Mehom proveo odoh ja nazad.’ Pitam ga: ‘Što sad nazad?’ li. Meho je imao šećer, pa sam ja bila tu
dosta vremena i u toku rata. Često su od- Kaže: ‘Da se izvrši sječa onih stabala što da mu odnesem jesti kad mi javi. Uvijek
lazili u izviđanje. Kako kazuje, Meho ih su oborena preko puta kao barikade. Tre- sam nosila za njih više. Ja sam početkom
je znao voditi iza četničkih linija, pa bi s ba se ovaj put uspostaviti da može ići sa- rata nabavila 100 kg kahve, a Meho je to
druge strane posmatrali Nikolića Glavicu, nitet ovamo dolje. Bit će tu danas svašta. svakom kazao, pa je vojska često navra-
na kojoj su bili srpski položaji. U Mehinoj Evo imamo i ranjenih. Dajte mi dva-tri ćala. Dva-tri dana prije napada na Bo-
blizini bio je i u vrijeme njegove pogibi- borca sa slabijim naoružanjem.’ Njemu sansku Krupu kupio je dvije tone soli za
je. “Ja sam se s Mehom rastao pet minuta je Sedo dao vojnika. Kažem mu ja: ‘De srne. I to je kazao svima. Kad se pročulo
prije njegove smrti. S Nanićem sam se vi- uzmi pušku od ovog ranjenog.’ Kaže: ‘Mo- za to, narod je navalio, tako da smo ubrzo
dio nekih pola sata prije nego će poginuti. gao sam.’ I on je bio pošao jedan korak podijelili svu tu so. On je bio darežljiva
Mi smo se tog 5. augusta ujutro sreli kod ili dva i onda se nasmijao iz vrh glasa i osoba, sve bi dao drugima. Često je znao
prislušnog centra na Ćorkovači. Jutro je rekao da neće. Pitam ga: ‘Zašto?’ Kaže: dovesti ljude iz komande kući na ručak
bilo svježe. Nanić je došao nekim džipom. ‘Ja imam 6 metaka u svom kolutašu, a ti ili večeru. Jednom je i Dudaković bio na
Kad je izišao, upitao nas je: ‘Momci, šta imas 30 u pušci. Ti smiješ promašiti, a ja iftaru. Interesantno je da su i u najtežim
ima, kakve ste volje?’ Ja sam bio pomoćnik ne smijem.’ I, držeći u ruci štap od dva trenucima i Meho i komandant Nanić
komandanta za logistiku u 4. bataljonu, metra, otišao je od nas. Nekih 5 minu- bili vedri i nasmijani kao da uopće nije
čiji je komandant bio Suljo Mirvić. Meho ta poslije toga je zapucalo iza nas. Puca, rat. Uvijek su djelovali opušteno i nasmi-
Bašić i ja smo Naniću predložili da idemo čuju se rafali. Nedugo zatim dotrča jedan jano, i svima oko sebe ulijevali su nadu
dionicom po kosi. I nije nam kazao da naš vojnik i kaže: ‘Poginuo je Meho.’ Onda u pozitivan ishod rata. Mehu su voljeli
prijedlog ne valja, nego nam je, da nas ne je Hamdo rahmetli javio ostalima, a Alija i unproforci i vojni posmatrači. Kad je
povrijedi, mudro odgovorio: ‘Dobra je ta Osmanović mu je odgovorio: ‘Poginuo je ranjen, svi su plakali. Sjećam se kad ga
zamisao, ali ima još bolje rješenje.’ I onda i onaj što ide sa mnom.’ To je značilo da pitaju treba li mu šta, a on skromno od-
nam je obrazložio svoj prijedlog. Kasnije je i Nanić poginuo.” govara: ‘Ne treba ništa.’ Ne bi on rekao
smo Meho, Hamdo Mustafić i ja s četom da nešto treba za živu glavu. Uvijek je bio
Sede Šekića dobili uputu od komandanta ČOVJEK NASLUTI SVOJU SMRT zadovoljan sa svim. Jedan sugrađanin mi
Nanića da idemo u smjeru sela Devetaci. je kazao da je Meho bio toliko skroman
Kaže: ‘Vi dobro znate ove šume i staze, Supruga Mirsada kaže da je Meho da je poginuo s komandantom Nanićem
kad stignete, javite mi se da vam pošaljem mogao izbjeći odlazak u rat jer je bio kako se ne bi obraćala pažnja na njega. I
još dvije čete da možete ući u selo.’ Kad zbilja, takav je bio čitav život. Nije nikad
smo došli do onog mjesta gdje je Meho patio za novcem, za velikom plaćom. Bio
poslije poginuo, kažem ja Mehi: ‘Hajmo je zadovoljan s deset maraka. Uvijek je
ostati ovdje s nekoliko ljudi u osigura- govorio: ‘Najbogatiji si kad nemaš ništa,
vanju terena.’ Veli on meni: ‘Daj, bolan, a ništa ti ne fali.’ Godinama nakon toga
vidiš da su oni već gotovi!’ A stvarno, hr- sam shvatila tu njegovu mudrost.”
vatska avijacija već je tukla jednu raketnu
bazu u Šumarici. Međutim, mi dolazimo Mirsada kaže da najviše pamti dan
do kote Hleb. Tu je šezdesetak četnika prije Mehine pogibije, kada je posljednji
bilo u Devetacima u pripravnosti. Pola je put svratio kući. Sve je, kako kaže, slutilo
njih kamionom krenulo cestom na jednu da će se s njim nešto desiti. “Danima se
okretaljku, a druga polovina uz Vijenac,
prema nama. I mi smo se s njima susreli. Hajro Mulalić, Meho Bašić,
Ovaj naš borac ispucao je jednom četniku Šefik Veladžić, Sulejman Šekić,
po stomaku i on, kako je padao, sasuo je
rafal metaka u zrak, ali je jedan metak Izet Nanić i Zijad Nanić
56 9/8/2018 STAV
