Page 26 - STAV broj 279

SREBRENICA (1995–2020)

je i mjeseci kada nisam imala snage da
otvorim ladicu i pročitam šta sam napi-
sala. Odrastati i biti 25 godina bez cijelog
muškog dijela familije je defekt. Uvijek
sam osjećala da sam polovina, u formi-
ranju naših ličnosti uvijek je nedostaja-
la muška snaga, muška podrška i muški
temelj. Srebrenica je naše jučer, danas i
sutra i to je nešto što nam je uvijek nad
glavom. Srebrenica je jedna rana koja ni-
kada neće moći zacijeliti. Djeca Srebre-
nice se nikad nisu nešto puno ni pitala,
ali nama se padovi nisu opraštali, dok
istovremeno nismo imali autoritet i po-
dršku oca da nas pogura naprijed. Svaki
korak unazad bez oca je kao nazadovanje
do posljednje tačke. Kada sam se udala,
razgovarala sam sa suprugom o tome ko-
liko želim jednog dana publicirati knji-
gu koju pišem svom ocu. Obećao mi je
da će mi pomoći i uključio je u to i svog
oca, mog svekra, divnog čovjeka koji mi
je velika podrška. Zahvaljujući njemu i
mom suprugu, knjiga Mom srebreničkom
heroju je objavljena. Sretna sam i pono-
sna što sam dobila mogućnost da ljubavi
koju osjećam prema ocu dodijelim kru-
nu. Knjigu sam uramila i stavila pored
njegovog mezara.”
Sabina od mladih ljudi, naročito onih
koji su povezani sa Srebrenicom, traži
da o onome što su doživjeli govore kako
Genocid ne bi bio zaboravljen. “Mi smo
sretni jer smo sve naše ukopali. Samo
su posmrtni ostaci mog oca pronađeni
kompletni, a od sviju ostalih pronađe-
no je tek po nekoliko kostiju. Memori-
jalni centar u Potočarima je opomena
za čovječanstvo. Tamo bi svako trebao
otići, da vidi šta je čovjek spreman da
preživljavanje boli koja se gomila i raste. pisati. U početku, kaže, nije ni slutila da uradi drugom čovjeku. Za nas je mjesec
“Kada dođe taj tabut, bez obzira na to ko- će knjiga ikada biti objavljena jer je znala juli najteži mjesec, ali o tome moramo
liko čovjek ima toga za kazati i koliko je koliko bi trebalo uložiti u taj projekt, da pričati. Nažalost, kod nas se Srebrenica
rječit, on zanijemi i koliko god se osjeća to nije bilo moguće uraditi od šehidske eksponira samo u julu. Nama je na ple-
jak, on zapravo shvati da je jedna obična penzije od koje su živjeli. ćima možda i najteži zadatak. Umiru
praška koju taj tabut vrati u prošlost i ži- “Dala sam naslov knjizi Mom srebre- nam stariji, a nama ostaje da pričamo
vot mu okrene po ko zna koji put. To su ničkom heroju i maštala sam da se ona i objasnimo mladim generacijama šta
doista teški trenuci koje može razumjeti objavi. Ona predstavlja pismo u kojem se i zbog čega desilo. Moram objasniti
samo onaj ko je kroz isto prošao.” objašnjavam ocu kakve su tegobe kosile svojim kćerkama zašto ja nemam oca, a
Naročito je potresno Sabinino sjeća- porodicu i mene svih ovih godina. Kada one djeda. Težak je to zadatak, jer svaki
nje na dženazu kada su ukopana i njena sam 2007. godine upisala Filozofski fa- razgovor je podsjećanje na najteže tre-
dvojica daidža. “Pošto smo došle samo kultet u Tuzli, kao putnik-student ima- nutke. Nije nimalo jednostavno priča-
mi žene, nije imao ko preuzeti tabute da la sam vremena da razmišljam o svemu i ti o tome. Neki bi to potisnuli. Boli ih
ih dostojanstveno ukopamo. Nakon što razmišljala sam o tome kako mnogi ljudi i misle da im je lakše kada šute. Svoju
je klanjana dženaza, svako je nosio tabut koji nemaju dodirnih tačaka sa Srebreni- bol i tugu želim ispričati drugima, koji
svog oca, brata, muža i drugih rođaka, a com čine mnogo za tu uspomenu. Zašto to, naravno, neće moći osjetiti, ali lakše
naše nije imao ko preuzeti. Neko vrije- ja, kao neko ko je bio sudionik svih tih je kada znate da neko suosjeća s vama. I
me smo posmatrali kako nose jedan po strahova, koja sam preživjela Genocid nad svakako, pričanje i podsjećanje je oba-
jedan tabut. Zamolila sam da se objavi Bošnjacima i ostala bez najmilijih, ne bih veza nas preživjelih prema našima naj-
preko razglasa da nam treba pomoć. Kada doprinijela kulturi sjećanja na Srebreni- milijima koji su ubijeni. Mi, Bošnjaci,
smo objavili molbu, rijeka ljudi krenula cu? Odlučila sam da ono što sam pisala moramo opominjati kako se nešto ovako
je prema tabutima mojih daidža i hiljade svom ocu pretočim u knjigu o nimalo la- ne bi ponovilo, jer Srebrenica je jedana-
ruku su ih nosile...” Da djelimično olakša ganoj ličnoj priči. Bilo je trenutaka kada esti genocid koji nam se desio. Olahko
svakodnevicu, da lakše progovori o sve- bih se budila noću, imala bih inspiraciju zaboravljamo i potiskujemo u zaborav,
mu kroz šta je prošla, Sabina je počela i toliko toga da kažem svom ocu, a bilo a ono što se zaboravi, to se i ponovi.” n

26 9/7/2020 STAV