Page 25 - STAV broj 279

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

a se imenica “babo” koristi u
njenoj okolini, Sabina Hodžić
Mehmedović čula je tek kada
Dse udala, petnaest godina nakon
što je čovjek kojeg su ona i sestre zvale
babom otrgnut iz zagrljaja svojih tada
maloljetnih kćerkica i ubijen tokom Ge-
nocida nad Bošnjacima u julu 1995. go-
dine, zajedno sa svim muškim članovima
svoje porodice. Ubijeni su i svi muškarci
sa Sabinine majčine strane.
“Kao devetogodišnjakinja sam preži-
vjela Genocid u Srebrenici i u tom julu sam
ostala bez oca, djedova, četverice daidža,
dvojice amidža, dvojice tetaka i dvojice
tetića. Svi su pronađeni i nema nijedne
potočarske parcele na kojoj nije ukopan
neko od meni dragih ljudi. Kada odlu-
čim otići u Memorijalni centar, mezare
najmilijih obilazim od prve, a završim
na posljednjoj parceli. Četnička je ruka
zatrla sve što je bilo od ‘muškog uha’ u
našim porodicama”, priča nam Sabina. otvorio. U njoj je bila i moja neispisana neko iz Crvenog križa s informacijama ili
Govori mirno, odlučno i razgovijet- školska sveska. Rekla sam mu da sam je pitanjima ona je bježala, odlazila bi da se
no. Iako svaka riječ ima težinu koja pri- ponijela kako bi on imao listiće za cigarete. ne sretne s njima.”
tišće, guši i slama srce onog ko ih sluša, U torbi je bila i moja omiljena plastična Godine su prolazile. Od pronalaska po-
glas joj ne drhti i ne plače. Pričala je o igračka, lutak, od koje se nisam odvaja- smrtnih ostataka Sabita Hodžića prošlo je
ljubavi i poštovanju između svojih rodi- la. Kada sam oca posljednji put zagrlila šest godina, ali on još uvijek nije bio zva-
telja, o predratnom životu u Vlasenici, i krenula prema majci, on me ponovo nično identificiran. Sabina dobro zna ko-
o svojim mlađim sestrama koje se oca i pozvao i pitao da li ću krenuti bez svog liko joj je snage bilo potrebno da podigne
ne sjećaju, a nemaju fotografiju da vide lutka. Izvadio ga je i dao mi ga. Ponovo telefonsku slušalicu, pozove Komemora-
kako je izgledao. Pričala je o rastanku s sam se vratila da ga još jednom zagrlim i tivni centar i najavi se da će doći da iden-
ocem i “krađi” još koje sekunde u njego- uzela sam tu crveno-žutu igračku, ali sam tificira oca. “Imala sam 17 godina. Majci
vom zagrljaju. Pričala nam je Sabina i o je stavila u lijevi džep njegovih hlača.” sam kazala da može ići sa mnom ako želi,
identifikacijama, kolektivnim dženaza- Nakon rastanka, tri je dana Sabina da mi bude podrška. Bilo mi je vrlo teško.
ma i zajedničkoj borbi da se nakon svega s majkom, sestrama i nanom provela u Identificirala sam oca po igrački koju sam
“ostane u pameti”... Potočarima, odakle su 13. jula deportira- mu stavila u džep. Svi prisutni plakali su
ni autobusima prema mjestu Ravne kod zbog prizora koji su vidjeli: jedno je dije-
ŠKOLSKA SVESKA Kladnja, a zatim na aerodrom Dubrave te došlo da identificira oca i prepoznalo
“Od početka Agresije živjeli smo u kod Tuzle. Onda su premješteni u osnov- ga je po lutkici. Uz njega je bila i limena
Zelenom Jadru s cijelom majčinom po- ne škole u Srebreniku. S majkom, nanom duhanska tabakera s nešto duhana koju
rodicom, u kolektivnom smještaju. Nije i sestrama bila je i u Lušnici i u kolek- je babo sam napravio. Sjedila sam mu u
bilo hrane ni hljeba. Nije bilo ništa. Svaki tivnom centru u Tinji dok nisu sagradili krilu dok je ispisivao svoj nadimak Sabe
je dan bio nova borba. Padom Srebrenice vlastiti krov nad glavom 2004. godine. na njoj. Otac je uvijek ispunjavao obeća-
od svojih najdražih rastali smo se u Šuš- “Mi smo, kao i svi ostali, čekali da nam nja. Obećao mi je i da će donijeti lutka
njarima, a nas, žene i djecu, poveli su ka dođe neko naš, iako smo naslućivali da sa sobom u Tuzlu i tako je i bilo, iako je
Potočarima. Ne znam koliko smo se puta su pobijeni i da neće doći. Godine 1997. sve to platio životom. Svako jutro kada
rastajali i opraštali jedni od drugih. Više ekspertni tim je prvi put ušao na područ- ustanem, otvorim komodu, vidim ovog
puta sam se vraćala da oca zadnji put za- je Srebrenice i počeli su s ekshumacija- lutka i tako dan krene. Tabakera i lutak
grlim i poljubim. Kada smo se u jednom ma. Posmrtni ostaci mog oca pronađeni su jedino što imam od oca i neopisiva je
trenutku okrenuli, vidjeli smo da su svi su kompletni, osim šaka i stopala, koji su vrijednost koju predstavljaju u mom ži-
otišli i da smo ostali sami. Majka i sestre se zbog sitnih kostiju stopili sa zemljom. votu”, sjeća se Sabina.
su me čekale da krenemo put Potočara. Pronađen je u mjestu Krajinovići kod
Majka je nosila najmlađu sestru, koja je Cerske. Za nas je to bio vrlo stresan tre- RIJEKA LJUDI
tada imala tri godine, i vodila je za ruku nutak. Mojoj je majci iste godine konsta- Od 2004, kada je Sabit Hodžić na-
stariju sestru, koja je imala sedam godina. tiran PTSP jer je njena nekada ogromna šao svoj smiraj u Memorijalnom centru
Babo i ja smo se i dalje grlili. Obećao mi porodica spala na svega nekolicinu preži- u Potočarima, Sabina je godinama išla
je da će doći u Tuzlu i da će nas pronaći. vjelih. Dugo vremena odbijala je identifi- na dženazu nekom svom. Svake godi-
Nosila sam torbu, a on me zamolio da je kaciju oca jer nije mogla prihvatiti da je ne ekshumacije, identifikacije, dženaze
ostavim jer mi je preteška. Uzeo ju je i pronađen mrtav. Svaki put kada bi došao i ukopi. Svake godine priprema za juli i

STAV 9/7/2020 25