Page 37 - STAV broj 436 - 02

Fama o protjerivanju Srba iz Sarajeva

ŠUTNJA S LJUBIŠOM

Ljubiša u međuvremenu poraste do onoga čega se u politici
mnogi drznu, ali ne mogu dostići. Bi mi neprijatno pa i žao kad

Piše: Alen KALAJDŽIJA prije nekoliko dana izjavi kako su Srbi iz Sarajeva tokom 1992–
1995. godine protjerani, njih haman 157.000. A onda se sjetih šta

se konkretno u njegovu slučaju desilo, s njegovom porodicom.

ako je bio nešto mlađi od mene, nije me jeza od nožnih prsta do kose na glavi Ne znam kako, babo Ismet saznao je
mi smetalo da se družimo. Sjećam se prožimala. A i oni su nama dolazili po- da je Mile sa svojom porodicom napustio
da me je rahmetli babo Ismet spremio rodično. Našoj kući. Majka bi se svojski Sarajevo i da je otišao na Buloge. Babo
Ijedan dan da idemo na Buloge kod potrudila da ih dočeka i ugosti. Nikad je bio razočaran, iako nije o tome pričao.
nekoga njegova jarana, veli on – Mileta. nisam imao nijednog spora s Ljubišom. Kasnije je spominjao da ga je Mile zvao,
Tu će biti i teta Dana, Miletova supru- Sjećam se, kad smo, čini mi se, u osvit ne znam je li u ratu, ali poslije rata jeste
ga, i djed Novo, i baba, kojoj se ne mogu rata, u Sarajevu, s Ismetom i Miletom, sigurno koji put, tražeći od njega da se
sjetiti imena. Ljubiša i ja u kinu „Partizan“ gledali film vide i popričaju, da osvježe neka zajed-
„Ne trebaš se sekirati“, reče Ismet, Američki ninja, zabremedet su mi bile one nička sjećanja. Ismet je bio odlučan: „Ne
„neće ti biti dosadno, tu su i Ljubiša i borbene zvjezdice zvane šuriken kojima dolazi u obzir!“. Bio je previše ponosan
Svjetlana (Ceca)“, Miletova djeca. Kada ninje uništavaju svoje dušmane. Onda sam na svoju plahu naivnost kojoj nije htio
sam prije nekolike godine prošao pored kući s dajdžom pravio limene šurikene, pogledati u oči, kao ni Miletu.
te kuće i okućnice na Bulozima nakon samo što te moje nisu bile ubitačne; sve Ostalo mi je kasnije u sjećanju, tokom
skoro više od četvrt stoljeća, kroz sjećanja mislim da su možda bile primjerenije da ručka koji je bio kod kuće nakon Ismeto-
su mi proletjele slike mnogo većeg ima- se kače po plafonu i da sijaju lažnom na- ve dženaze u januaru 2014, da je zazvonio
nja i kuće – a upravo na toj cesti igralo se dom u svitanje mira koje je bila već uhva- telefon. Majka se javila. Nešto je kratko
lopte, koja je stalno bježala u neki kanal, tila nenadana mrkla tmina. odgovorila. Reče da je zvao Mile da iska-
a mi smo se stalno mijenjali u dohvaća- A onda je u proljeće 1992. moj babo že svoje saosjećanje, ili kako bi on kazao,
nju. Al’, kad bi se stiglo i babo parkirao morao otići nekim poslom u Veliku Kla- svoje saučešće. Samo smo se pogledali.
Zastavu 101 ili Ladu Samaru, prvo bi se dušu, zbog toga što je, zajedno s Miletom, Ljubišu ne znam kad sam posljednji put
ušlo u kuću, uljudno pozdravilo s uku- radio u „Agrokomercu“. Kazao je mojoj vidio, bilo je to u osvit rata i agresije na
ćanima, nešto bi se počastilo i onda bi se majki i svojoj ženi Smaili da mu je Mile Bosnu. Nikad se više ni čuli ni vidjeli. A
izašlo napolje, na čistu havu. govorio da ne ide, da može biti opasno, onda sam jednoć, prije ne znam koliko
Poslije takvih vikend-druženja, vra- da se ne zna šta će biti. Babo je ipak išao godina, vozeći se kroz Lukavicu, vidio
tili bismo se kući, a meni je u sjećanju i uspio se vratiti u grad. Poslije toga još Ljubišine plakate s potpisom jedne utje-
ostala neka toplina gostoprimstva, a na- je jednom sjeo s Miletom, možda netom cajne političke partije.
ročita od đȅda Nove, koji je prema djeci prije nego što će u Sarajevu osvanuti ba- Isprva nisam odmah bio siguran da je
uvijek imao nekog dodatnog strpljenja. rikade. Rahmetli babo sjećao se da je s to baš onaj Ljubiša. Ali, kad se zagledah
Koji put išli smo kod njih i u neboder njim sjedio, dugo sjedio, da su pričali o u čehru – shvatih da je to on. Nisam ništa
na Trgu heroja, nekadašnji Trg Pere Ko- svemu i svačemu. Mile nijednom gestom mogao misliti ni smisliti, samo sam ostao
sorića, na kojem sam, čini mi se, gledao nije dao do znanja Ismetu da bi moglo iznenađen. A Ljubiša u međuvremenu
s 18. sprata prolaznike kako hmile poput „nešto“ biti i da je imao neka očekivana poraste do onoga čega se u politici mnogi
mrava, i parkirane četverotočkaške bube saznanja. A onda jednog jutra – nevjeri- drznu, ali ne mogu dostići. Bi mi neprijat-
na cesti. Kad bih gledao, sjećam se, sve ca: Sarajevo u barikadama. no pa i žao kad prije nekoliko dana izjavi
kako su Srbi iz Sarajeva tokom 1992–1995.
godine protjerani, njih haman 157.000. A
Ne znam kako, babo Ismet saznao je da je Mile sa svojom onda se sjetih šta se konkretno u njegovu
porodicom napustio Sarajevo i da je otišao na Buloge. Babo je slučaju desilo, s njegovom porodicom.
Ne očekujem od Ljubiše da opet bu-
bio razočaran, iako nije o tome pričao. Kasnije je spominjao demo makar i poznanici – putevi su nam
da ga je Mile zvao, ne znam je li u ratu, ali poslije rata jeste se poodavno razišli. Ali očekujem da se
sigurno koji put, tražeći od njega da se vide i popričaju, kao humana, ljudska bića uvažavamo i da
držimo do istine i riječi. Zato je sve ove
da osvježe neka zajednička sjećanja. Ismet je bio odlučan: godina bila i vjerovatno će i dalje ostati
„Ne dolazi u obzir!“. Bio je previše ponosan na svoju plahu – šutnja s Ljubišom.
Sarajevo, 4. 7. 2023.
naivnost kojoj nije htio pogledati u oči, kao ni Miletu Alen Kalajdžija n

STAV 14/7/2023 37