Page 31 - STAV broj 195
P. 31
STAJALIŠTA
KRIVO SRASTANJE
Samonametnuta poluizolacija
UMORAN
Piše:
OD ŽIVOTASadikIBRAHIMOVIĆ
Ljeta 1992. godine F., ja i još nekoliko znanih mi ljudi, stjecajem
okolnosti, našli smo se u novoformiranoj jedinici, među gomilom
nama nepoznatih i, blago rečeno, problematičnih likova. Svi su pili
rakiju brlju, urlikali, bogohulili, šenlučili ispaljujući rafalnu vatru u zrak,
a jedan je od njih, nikad to neću zaboraviti, pekao neoguljeno krme
na ražnju. Zgrožen sam, ali tu sam gdje jesam, izbora nemam
Posljednjih godina živim u nekoj – Samo to?! Od koga je, dobro sam siguran da li je pobjegao skupa s ostali-
vrsti samonametnute poluizolaci- prošao! A ti? Šta ti misliš? Izgledam li ma, da li je mrtav, ranjen, pa hitro, kao
je. Nisam pritom donosio nikakvu kao da sam friško pobjegao iz ludnice? rukom vođen, dok oko mene sve prašti i
odluku, nisam podvlačio nikakvu fijuče, ulazim u prvu polurazrušenu kuću
crtu, nisam, okružen nezdravim ambijen- – Ne, ne, nipošto! I, molim te, opro- i zatičem F. kako blaženo spava. Bilo mi
tom u kojem, nažalost, bitišem, svjesno i sti! Nisam ti smio ovo ispričati! je jasno da je puk’o. Stoga, nisam ni po-
s jasnom nakanom arhivirao dotadašnji kušavao razbuditi ga jer je vremena za
život i započeo neki novi, svježiji, vital- – Naprotiv, neka si! A kad ponovo vidiš bijeg malo, premalo, pa sam ga nekako
niji, plodonosniji... F., zahvali mu se u moje ime! On jeste gad, uprtio na leđa i krenuo uzbrdo, kao uz
ali nije budala, znat će šta sam mu poručio! nos, uz nadu da će nas neko od naših
Ne, ništa od toga. Naprosto sam se uočiti, otvoriti vatru ka četnicima i na-
umorio. Ne mogu više. Prezasićen sam Ljeta 1992. godine F., ja i još nekoli- praviti nam odstupnicu.
istim likovima, prežvakanim pričama, ko znanih mi ljudi, stjecajem okolnosti, Ali, ništa. Nigdje nikoga. “Ne pucajte!
besmislenim sjedenjima u kafićima, istim našli smo se u novoformiranoj jedinici, Trebaju nam živi!”, zaurla neko iza naših
ulicama kojima se krećem. među gomilom nama nepoznatih i, blago leđa, a ja prošaputah: “Gotovo je.” Istog
rečeno, problematičnih likova. Svi su pili trena, dok mi se u glavi odmotavao sva-
Ovako je bolje. Ili se barem nadam rakiju brlju, urlikali, bogohulili, šenlučili ki, čak i najsitniji detalj iz mog dotadaš-
da je bolje. ispaljujući rafalnu vatru u zrak, a jedan njeg života, i sve to u, čini mi se, jednoj
je od njih, nikad to neću zaboraviti, pe- sekundi, neko poče s vrha brda rafalati po
Ipak, katkad, ovom ili onom potrebom kao neoguljeno krme na ražnju. Zgrožen četnicima. Zatim i drugi rafal, treći, peti,
izađem vani, danju najčešće. Tako, ovih sam, ali tu sam gdje jesam, izbora nemam. deseti... I povici: “Hajde, Sadik, možeš ti
dana, susrećem na ulici starog mi, do- to! Još samo malo, izdrži!”
brog poznanika. Pita me šta je sa mnom, Nekoliko sati poslije počeo je četnič- I izdržao sam. F. su terenskim autom
gdje sam, kako sam, što me nema. Odgo- ki atak na našu ionako slabašnu i neor- odvezli u bolnicu, mene su sklonili na
varam kratko, jasno, tek toliko da nešto ganiziranu liniju odbrane. Nakon što su sigurno i pomogli da se povratim i do-
kažem i ostanem u granicama elemen- tenkovskim projektilima doslovno tumbe đem k sebi uslijed zastrašujuće fizičke
tarne učtivosti. isprevrtali naše, srećom u nesreći, prazne iznurenosti.
rovove, uslijedio je žestok i, mora se pri- Ostatak priče nije bitan. Kao ni to za-
– Nego, jesi li zaista dobro – ponovo znati, dobro osmišljen pješadijski napad. što se F., godinama i godinama unazad,
pita i ispitivački me gleda, netremice. Rezultat: dvadesetak poginulih šenlučara, baš onako dedžalovski, okomio na mene.
među njima i onaj koji je pekao neogu- Ne znam niti me zanima, njegova stvar.
– Ti mi, očito, želiš nešto reći. Haj- ljeno krme na ražnju: ležao je na leđima Kako god, premda o meni iznosi be-
de, da čujem! pored vatre, pogođen snajperskim met- zočne laži, ne zamjeram mu. Neka ga,
kom u čelo, širom otvorenih usta i očiju, neka radi svoj posao. Plaću će za svoj
– Pa, malo je nezgodno, ali evo! Često kao u čuđenju, nevjerici. trud sigurno dobiti. Baš kao i ja. Baš kao
viđam tvog rođaka F. i priča mi sve naj- i svi mi. n
gore o tebi! Doduše, nisam mu povjero- Nastupio je opći haos i bježanija pre-
vao, ali ipak... živjelih šenlučara ka našem rezervnom
položaju. Ostao sam sam. Grozničavo,
– Šta priča? jer vremena je malo, četnici su preblizu,
– Da si se zatvorio u kuću, da ni s kim pogledom tražim rođaka F. Nisam bio
ne komuniciraš, da si, u najkraćem, to-
talno odlijepio!
STAV 29/11/2018 31
