Page 27 - STAV broj 195

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (6)

PET MINUTA SNA
Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje
dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne
vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će
možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam
dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer
zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od
naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala
gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Piše: tu gomilu. Pred kućama, obnovljeni ili da prate pjesnikov pohod u narod i domo-
Abdulah SIDRAN stari – bunari. Nigdje gužve. Voda pitka vinu. Okrećem listove albuma s fotografi-
i ledena. Prepoznaje me grupa pred bu- jama iz tih mjeseci. Uvijek je u sredini, i
Jutro – nesumnjivo pametnije od ve- narom, i čujem rečenicu: “Eno Ademi- osmjehnut, Alija Izetbegović. Ostali, mla-
čeri – čini da shvatam dvije stvari: ra Kenovića!” (Poslije će se potpuno ista di ljudi, svi u bijelim košuljama, s krava-
prvu, da nema profesionalne kriv- stvar dogoditi u Travniku, pa ću to u bi- tama. Svi, po svemu sudeći – muslimani.
nje, ovdje, među Hrasničanima koji lježnicu zapisati kao “Ademirov zvjezda- Bošnjaci – muslimani. Kasim priča škrto,
nam prinose ručak u kancelariji pomoćni- ni trenutak”, a odgoditi za drugu priliku Hasiju teže nagnati da govori, ali kad pro-
ka komandanta (gdje, prekriveni vojnič- razmišljanje o kakvoj se vrsti kolektivne govori – bisere niže. Tražim od Behudina
kim ćebadima, utukosmo noć), riječ je o psihologije radi. Pamtim da me sin sa- da kamerom svakako zabilježi ljepotu nji-
manjku tzv. subordinacije, tipičnome za dašnjeg četnika Rajka Noge pitao: “Jesi hovog stanovanja. Kulturu, čistoću, ured-
sve sisteme u nastajanju. Bit će bolje, ako li ti onaj Sidran-Kusturica?”) nost. Američke plakare, evropski pribor,
Bog da. Druga stvar mi ledi srce: šta ako svjetski manir – u bošnjačkoj musliman-
Hrasnica bude prva i posljednja stanica Sve je zapravo jasno: nafta će se pro- skoj kući. Hasija razvija jufku – brzo će
moga pokušaja da obiđem slobodnu Bo- naći, i mi ćemo krenuti dalje (ne kuda pred nas stići dvije vrste pite, pa bujrum!
snu (narod, vojnike, izbjeglice, ranjeni- hoćemo nego kuda možemo!) – ako do – na siniji, na podu. To je Bosna. Znamo
ke)? Nafte nema. Ovdje – a što dalje od Švabe dođe jaka riječ iz Sarajeva. Uzda- i umijemo sve što svijet zna i umije – ali
Sarajeva i Komande Prvog korpusa, tim mo se u Sefera, veli da budemo spokojni; imamo štošta što taj svijet nema, znamo i
gore – niko nije zadužen, niko nije oba- ako smo (svojom brojnošću i prtljagom) umijemo štošta što on ne zna i ne umije.
vezan, niko odgovoran za ovaj brzopleti na smetnji u komandi, da se smjestimo Bosna. Zlata vrijedi Hasijino pripovijeda-
pjesnički pokušaj. Vjerovatno su, tamo kod Kasima i Hasije, neće nam ništa fa- nje, s toliko čvrste vjere u smislenost Bo-
u Sarajevu, pretpostavljali da će biti do- liti. Pojavi se tih, nerazgovorljiv čovjek, žijeg davanja. “Kako se osjećala tih mje-
voljno da se “čuveni Sidran” pojavi, bilo to je Kasim Ibrahimović, možemo s nji- seci dok su se tako važni tajni skupovi u
gdje, pa da ga paze i maze, i ispunjavaju me odmah, možemo kasnije, možemo u njenoj kući održavali?” “Bježala sam da o
mu svaku želju. Nafte nema. Ima auta, po noći – kad god hoćemo. Hajdemo od- tome ne razmišljam, jer me uzbuđivalo.”
ima vozača, ima volje – ali nema nafte. mah! (Prtljag, prtljag – prokleti prtljag!
Mož’ se j... da si stoput Sidran! Zaričem se kako ću ubuduće, ako Bog da Iz Komande niko ništa ne javlja. Spre-
budem živ – u ratu nema rečenice bez “Ako mamo se za počinak, bez nelagode, u ovoj
Ali svi opet nekako vjeruju da nafte Bog da” – putovati samo s novčanikom, je kući i po petnaestero spavalo. Ali se ne-
ima, kod Švabe (vele, čudotvorac logistike, rezervnim rubljem i četkicom za zube. Su- lagoda debelo zavukla u srce pjesniku: šta
prepoznajem njegovo sarajevsko lice), na višno je sve što ne može stati u neseser!) ako ispadne “Sidran u Hrasnicu – Sidran
IKM (istureno komandno mjesto, IKM, iz Hrasnice”? Kazali su iz IKM, ako ne
u šali kažu Glavatičevo). Vidjet ćemo. Dan je, makla se magla s Igmana, kla- jave do 21 sat, da sačekamo jutro.
pamo starim drumom prema Kasimovoj
Hrasničko jutro u oči nam baca najpri- kući. Sazuvamo teniske i čizme, cipele i Da ne bijaše tada – ne bih saznao ni-
je sliku balkona punih uredno složenih – kaljače, smičemo terete s leđa i ramena. kad koliko može biti od koristi samo pet
drva! Koja milina pogledati! A pogled, u Nasmijana, bijelih zubi, vedra oka, s ma- minuta spavanja! Nisam kako valja ni oko
sarajevske dojčmark-cifre pretvara svaku hramom na glavi – pozdravlja nas Kasimo- sklopio, dođe glas iz Komande. Stigla naf-
va supruga Hasija. Saznajemo, uz kahvu ta, našla se, odmah “na polazno mjesto”.
dobrodošlice, da se ovdje nismo našli slu- Rastajemo se od preljubaznih domaćina,
čajno: u Kasimovoj kući, prije deset mje- uz čvrsta obećanja i istinitu želju da svra-
seci rata, skupljali su se najvažniji ljudi iz timo opet, u povratku, ako Bog da.
Patriotske lige. Komandant Halil (konspi-
racijsko ime, jedino za koje su domaćini Na “polaznome mjestu” mrak, žamor
znali) ilegalno stanovao osam mjeseci. Eto i sašaptavanje važnih dežurnih vojnika,
posla za novinare i snimatelja, koji krenuše kamioni, ograde, žice. “Neka uđe Sidran,
ostali neka se ukrcaju u prolazu.” n

STAV 29/11/2018 27