Page 55 - STAV broj 162
P. 55
opustilo iz ratnog grča i počelo izlaziti na Suljo Čakanović Fikret Ibrahimović
otvoreno. Djeca su se tih dana okupljala na
školskom igralištu, gdje su bili organizirani Požurio sam da pomognem i druženja. Okupili su se na tom mjestu
fudbalski turniri i gdje je svirala muzika. ranjenima. Kad sam se da na trenutak zaborave strah i neizvje-
približio igralištu, vidio sam snost, ali agresor im ni tu nije dao mira”,
Osvanuo je lijep i sunčan 12. april 1993. masakr i na prvi pogled svjedočio je Ibrahimović u više navrata.
godine. Iako ratno doba, pričaju svjedoci, pomislio da ovdje više Nekoliko dana nakon masakra na
ništa nije slutilo da će taj dan krvavim slovi- nema pomoći jer su mnoga igralištu, 16. aprila 1993. godine, Vije-
ma biti upisan u historiji Srebrenice. Lijepo tijela raskomadana... Bilo je će sigurnosti UN-a usvojilo je rezoluciju
vrijeme i vijest o stavljanju Srebrenice pod nemoguće znati šta kome broj 819, kojom “sve strane i drugi Sre-
zaštitu UN-a na školsko igralište u centru pripada, kaže Suljo Čakanović brenicu i njenu okolinu trebaju smatrati
grada doveli su veliki broj ljudi. Mlađi su ‘zaštićenom zonom’ koja se ne smije oru-
igrali fudbal, a stariji gledali i prepričava- s roditeljima i braćom smjestio se u Sre- žano napadati niti izlagati nekom dru-
li vijest o skorom dolasku UN-ovih snaga brenicu. Život u opkoljenom gradu bio je gom neprijateljskom činu”. Četiri dana
za koje su mislili da će im donijeti spas. težak, preživljavanje iz dana u dan bilo je kasnije, u Srebrenicu stižu prvi vojni-
prava borba. Selimović je kao mladić bio ci UNPROFOR-a (kanadski bataljon).
“Prostorije su vrvjele od ljudi koji su željan igre, fudbala i zabave. Pored toga, Ubrzo je potpisan sporazum o demilita-
jedva čekali da izađu na školsko dvorište vijest da će Srebrenica postati zaštićena rizaciji, mada to sama rezolucija UN-a
i igralište i udahnu friškog zraka, da po- zona bila je dovoljan razlog za slavlje. Na- nije tražila. Demilitarizacija je završena
gledom šaraju prostranstvima. Izdaleka, žalost, 12. april 1993. godine zapamtio je 5. maja 1993. godine. Svo lahko i teško
dok sam išao prema igralištu, mogao sam za cijeli život, ali ne zbog slavlja. naoružanje jedinica ARBiH u Srebreni-
primijetiti da su djeca započela igru, dok ci stavljeno je pod kontrolu UN-a, a osi-
su tribine bile pune druge djece i odraslih. “Srebrenica je u ratu bila veliki kon- guranje Srebrenicom preuzele su snage
Okolo je sve bilo načičkano odraslim lju- centracioni logor. Nikad neću zaboraviti UNPRFOR-a. Srebrenica je po tome po-
dima koji su jedva dočekali da uživaju u onaj dan kad je pala granata na igralište. stala “zaštićena” i demilitarizirana zona
lijepoj igri dječaka i da udišu svježi zrak”, Bio sam tu. Lijep dan, sunčan. Nekako pod kontrolom vojnih snaga UN-a. Na
svjedoči Suljo Čakanović, koji je tokom ljudi veseli. Igrao se fudbal. Mene je spa- preostalih 140 km2 slobodne teritorije,
rata u Srebrenici bio medicinski tehničar. silo to što sam otišao do kuće da ponesem na kojoj je živjelo oko 40.000 stanovni-
duhana. Nisam ni stigao do kuće kad je ka, nastavljen je život, nešto bolji nego
“Već sam bio na pedesetak metara od odjeknula jaka eksplozija. Znao sam od- u prethodne dvije godine rata – do jula
školskog dvorišta kad sam čuo da su ispa- mah šta je bilo. Dotrčao sam do igrališta 1995. godine.
ljene granate sa srpskih položaja. Nisam ni i te prizore nikad neću zaboraviti. Krvi Fudbalski turniri igrani su i nakon
pomišljao da će pasti u mojoj blizini. Od na sve strane, tijela, jauci. Slika koja mi ovog masakra na školskom igralištu. To-
aprila 1992. godine u mojoj blizini padale se urezala u sjećanje: na tribinama ljudi kom 1994. i do jula 1995. godine na tur-
su granate nebrojeno puta, tako da se nisam ostali u sjedećem položaju, a zapravo su nirima su, pored lokalnog stanovništva,
ni uspaničio, niti uplašio, jer je to tada bila bili mrtvi. Geleri su ih pokosili. Ostali su učestvovali i vojnici UN-a.
svakodnevica mog života. Nikad mi posli- u položaju u kakvom su bili pred smrt. Ono što je za Sarajevo pijaca Marka-
je nije bilo jasno da li sam čuo tri, četiri, Strašno je to sve. Mladost je taj dan izgi- le, za Tuzlu Kapija, to je za Srebrenicu
ili više ispaljenih granata. Vidio sam blje- nula”, ističe Selimović. školsko igralište i masakr na njemu, ako
sak. Znam da sam poslije tog bljeska čuo izuzmemo 11. juli 1995. godine. O stra-
jake detonacije jer je školsko igralište bilo Fikret Ibrahimović na ovom je igrali- danju Bošnjaka 12. jula 1993. godine na
betonirano, a sama je Srebrenica u kotlini, štu izgubio kćerku Fikretu, a u julu 1995. sportskom igralištu svjedoči spomen-plo-
te je zvuk bio koncentriran i jači na manjem godine i dva sina. ča koja se ne nalazi na igralištu na koje su
prostoru. Refleksno sam pao na zemlju u granate pale, nego na susjednom. Za ma-
nadi da ću izbjeći gelere granata, što mi je “Moja kćerka, koja je tada imala 18 go- sakr na sportskom igralištu do sada niko
i uspjelo. Nije mi trebalo mnogo vremena dina, bila je sva izmasakrirana od gelera. nije odgovarao, niti je pokrenut postupak
da se saberem i shvatim da su žrtve upravo Tog dana moja kćerka se zadesila na poli- iako je prošlo 25 godina od ovog stravič-
odrasli i djeca koji se nalaze nedaleko od gonu, kao i sva omladina, željna smijeha nog zločina. n
mene. Požurio sam da pomognem ranje-
nima. Kad sam se približio igralištu, vidio
sam masakr i na prvi pogled pomislio da
ovdje više nema pomoći jer su mnoga tije-
la raskomadana... Bilo je nemoguće znati
šta kome pripada”, priča nam Čakanović.
Kobnog 12. aprila 1993. godine, kada
je na školskom igralištu bilo više stotina
stanovnika, pale su tri granate. U trenu su
poginula 74 civila, a 100 ranjeno, najviše
omladine. Više od 30 ranjenih kasnije je
preminulo u bolnici.
Preživjeli se sjećaju da je prizor na
igralištu bio zastrašujući, ljudsko meso
danima je visilo po ogradi igrališta, a krv
je tekla ulicama Srebrenice.
PRIZORI KOJI SE NE ZABORAVLJAJU
Zaim Selimović imao je na početku rata
15 godina. Nakon pada Konjević-Polja,
STAV 12/4/2018 55
