Page 53 - STAV broj 162
P. 53

STAJALIŠTA

                                               KRIVO SRASTANJE

                                               Između napisanog i shvaćenog

                                               Kako čitaoca
                                               naučiti da čita
Piše:
Sadik Ibrahimović                              Pomalo i povremeno pišem i danas. I, za razliku od negdašnjih
                                               fantazmagorično fikcionalnih pisanija – pretencioznih, prepunih
                                               klišeiziranih mudroserskih proplamsaja, počesto nejasnih i meni,
                                               a kamoli drugima – tekstovi koje “pomalo i povremeno pišem”
                                               krajnje su simplificirani, čitalački prohodni, nepretenciozni,
                                               nepatvoreni, gotovo pa vjerne fotografije svega onoga što
                                               osjećam i vidim u sebi i oko sebe, ali, na moje čuđenje, nekima i
                                               ne baš sasvim jasni

Svojedobno, nakon “neprijatnosti”                  Narednog jutra, lahko i poletno, uska-    proplamsaja, počesto nejasnih i meni, a
         koja me je izbacila iz svekolike      kao bih u kolotečinu zbilje i, gradeći se     kamoli drugima – tekstovi koje “pomalo
         ravnoteže i tumbe okrenula moj        da je u meni i oko mene sve potaman i         i povremeno pišem” krajnje su simplifici-
         dotadašnji miran, sređen život,       na svom mjestu, nastojao biti brižan otac,    rani, čitalački prohodni, nepretenciozni,
 počeo sam – s nakanom da neutraliziram        dobar drug, uljudan komšija, odgovoran        nepatvoreni, gotovo pa vjerne fotografije
 ili, barem, preusmjerim bujicu tegobnih       profesionalac. I uspijevao.                   svega onoga što osjećam i vidim u sebi i
 halova – mnogo, neprestano, bezmalo                                                         oko sebe, ali, na moje čuđenje, nekima i
 manijakalno pisati.                               A sve i da sam htio, drukčije nisam       ne baš sasvim jasni.
                                               mogao. Poput karijatide koja na plećima       Doduše, u uzročno-posljedičnoj je to
     Tako, pisao bih kao u groznici do du-     nosi ogroman teret, i ja sam nosio teš-       vezi sa skromnim volumenom naobraz-
 boko u noć, precrtavao nebrojene pasuse,      ku, kompleksnu konstrukciju koja se,          be i inteligencije takvih likova, ali, kako
 nerijetko i cijele stranice nezadovoljan      bezbrižno oslanjala na mene i koja bi se      god, katkad, satjeran u ćošak, prinuđen
 napisanim, a ono što bi preostalo filtrirao   samo zbog mog jednog pogrešnog kora-          sam na otprilike ovakav dijalog:
 sam opetovanim iščitavanjima.                 ka ili naprosto želje da predahnem, svom      – Čitam tvoje tekstove – reče neko.
                                               silinom obrušila i rasula u paramparčad.      – Neka, samo čitaj.
     Rezultat višesatnog škrabanja svodio      Srećom, nije.                                 – Dobar ti je onaj kad si pokušao po-
 bi se, tako, na tridesetak uspjelih rečeni-                                                 bjeći u Italiju.
 ca kojima bih bio zadovoljan i koje sam           Od tada su prošle godine i godine, a      – Nisam to bio ja, nego moj prijatelj.
 s mukom kako-tako uspijevao zauzdati,         manijakalna potreba za svakodnevnim           – Kako nisi?! Pa, zar te nisu kući vra-
 opredmetiti i, prije svega i ponajteže, iz-   višesatnim škrabanjem pomalo je jenja-        tili neki zidari i tesari?
 dvojiti iz, kako rekoh, bujice uskomeša-      vala i, na koncu, srećom, sasvim zgasnula.    – Vratili su njega, ne mene. To je pre-
 nih i teško uhvatljivih misli.                                                              pričana priča.
                                                   No, razlog tome nije neobjašnjiv i dao    – Ama, čitao sam kako si nekad davno
     Uslijed toga, naravno, moj je rukopis     bi se racionalizirati: sazrio sam, izmirio    pokušao pobjeći od kuće!? To je to, je l’ de?
 napredovao jako sporo. Ali, nije me to bri-   se sa sobom, nakamarao dvadesetak go-         – Da, ali to je iz sasvim drugog... Do-
 nulo ili demotiviralo. Naprotiv, oslobo-      dina više, a oni kojima sam bio bezbrižan     bro, jesam, to sam bio ja.
 đen ambicije i pritiska glede publiciranja    oslonac, i ne sluteći koliko mi je težak taj  – Pa, što odmah ne kažeš? Što se toliko
 rukopisa, pisao sam i još više brisao, za-    teret, stasavali su, odrasli, otišli svojim   vadiš? Pobjegao od kuće, pa šta?! Kao da je
 dovoljan urađenim i još zadovoljniji spo-     putem i za svojom srećom i postali ono        to neka sramota! Svašta – ljutito reče neko
 znajom da je preostalo još mnogo posla,       što sam ja nekad bio – bezbrižan i sigu-      i ode, a ja ga ispratih ukočenim pogledom,
 da će gradnja i bitisanje ovog svojevrsnog    ran oslonac nekom drugom.                     pa se digoh i brže-bolje pravo kući, što da-
 paralelnog svijeta – u koji sam kao u ka-                                                   lje od ahmaka i ahmakluka.       n
 kvo toplo, spokojno gnijezdo povremeno            Ipak, pomalo i povremeno pišem i da-
 sklanjao – trajati i pružati mi utočište su-  nas. I, za razliku od negdašnjih fantazma-
 kladno tempu kojim ga bude oblikovao.         gorično fikcionalnih pisanija – pretencio-
                                               znih, prepunih klišeiziranih mudroserskih

                                                                                                                         STAV 12/4/2018 53
   48   49   50   51   52   53   54   55   56   57   58