Page 27 - STAV broj 277

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Ljeto bez dijaspore
FAJRONT U

MOJOJ MAHALI

I moja nagodnost i strpljivost imaju granice, naprosto, ne
mogu više slušati smisaono nepovezane ili tugaljive staračke
priče dok prolazim sablasno opustjelom mahalom, nijemom,
gluhom, bez glasa, zvuka, bez mladosti, snažne, pulsirajuće,
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ bez dječije graje, larme, životne energije

onačno ljeto pa kakvo-takvo. Dani Doduše, ovog ljeta ih nema, barem ne – Nego, čula sam, znam da sam čula,
su uglavnom kišoviti, ali lijepi, dosad. Pandemija im je, što realno, što da si i ti u toj nekoj, kako se ono zove...
prozračni, a zrak u inače aero- kao sjajan izgovor, dobrodošla da se ne Jeste li vi muslimani?
K zagađenjem vazda poklopljenoj vraćaju u ambijent iz kojeg su sprinter- – Ko mi?
Tuzli nikad čišći, bezmalo planinski. Za skom brzinom i s dubokim olakšanjem – Ljutiš li se što te ovo pitam?
vedrih i toplih dana, a povremeno bude pobjegli i koji, kako rekoh, samo zbog – Ni najmanje, ali... Uh, nešto ti je
i takvih, stariji žitelji moje mahale sjede ostarjelih majki, željnih njihove blizine, dobro lupnulo u kući! Da nije mačka
u avlijama, griju se, istjeruju studen i sta- ljubavi i pažnje, krajnje nerado pohode. ili propuh? Možda nisi zatvorila pro-
rost iz kostiju, najčešće su sami i željni Dakle, kao alternacija, makar sim- zor – slagah kad sam osjetio da su moja
razgovora, pa kad prolazim pored njih bolična, tu sam ja, nagodan, strpljiv i, nagodnost i strpljivost pri kraju i da
glavnom i jedinom džadom, jer drugog šta mogu, dok hodim otužno opustjelom besmisleni razgovor u koji sam se si-
puta nema, obavezno me zaustave, kat- mahalom, gluhom, nijemom, bez glasa, lom prilika upleo može umah zavarni-
kad ponude da sjednem, pridružim im zvuka, pozdravljam komšinice, pitam ih čiti i nimalo lijepo završiti, a takvo šta,
se i, ako ljubazno odbijem njihov poziv za zdravlje, djecu, trgnem ih, živnem, jer, naravno, nisam htio.
jer vremena naprosto nemam, nabrzinu dobro to znam, gladne su, pregladne bilo Ona se prenu, potciknu i nezgrapno
zapitkuju sve i svašta. kakvog razgovora. žurno zagrabi ka ulaznim vratima, ja,
Ipak, ponekad, makar bio u žurbi, – Jesi li i ti u onoj... Kako se ono kaže... opet, duboko othuknuh i nastavih dalje.
prihvatim njihov poziv, osobito ako u Ma, u onoj... Eh, ja, u onoj sekti u kojoj je U povratku kući se ne vratih, ni tad
nečijem pogledu i glasu vidim i osjetim i moj sin – pita me komšinica B. (ovo pi- ni narednih dana, glavnom i jedinom
molećivost. Znam šta me čeka, ali njihove tanje, a što je valjda posljedica demencije, džadom, nego uzanim, u korov zaraslim
tugaljive priče nerijetko natopljene buji- postavlja mi srazmjerno često) nakon što kraticama ili kroz avlije manje ljubopit-
com suza, uljudno, pažljivo i s poštova- me je, štiklajući pitanje na pitanje, u svega ljivijih komšija.
njem saslušam. nekoliko minuta propitala mnogo štošta I lakše mi je, mnogo lakše, jer i moja
Uzgred, mladost je, bježeći od hro- – od djeda mi Abdulaha do moje djece. nagodnost i strpljivost imaju granice,
nične, zabetonirane besperspektivnosti – Nisam, kono, već sam ti rekao da naprosto ne mogu više slušati smisaono
i, posljedično, životarenja od danas do nisam. nepovezane ili tugaljive staračke priče
sutra, odavno raštrkana diljem svijeta: – Ama, čula sam, neko mi je rek’o... dok prolazim sablasno opustjelom ma-
pojavljuje se u mahali jednom godišnje, – Vidi, ti si tu nešto pobrkala ili si me halom, nijemom, gluhom, bez glasa,
isključivo za ljetnih mjeseci, nadmena, zamijenila s nekim drugim. zvuka, bez mladosti, snažne, pulsira-
zadrigla, solventna i, a to se ne da i ne – Čudno, čudno, nešto mi je tu... juće, bez dječije graje, larme, životne
može sakriti, barem ne od mene, više no – Kono, je li tvoj sin još uvijek u Indiji? energije, na koncu.
očito zgrožena onim što vidi oko sebe. – Jeste, čak je i njihovu vjeru prihva- Jasno to vidim i osjećam i ne samo ja:
Tako, dok prolazim pored njih, pozdrav- tio, srce mi krvari zbog toga, ali, šta mogu, život svagdašnji u mojoj mahali ubrzano
ljam ih, zastajkujem i razmjenjujem po- pomirila sam se s tim, dijete mi je. se gasi, na jedvite jade još uvijek nekako
koju riječ, jasno na njihovim licima išči- – Eto! On je u Indiji, ja u Bosni. Go- tinja i, bojim se, da do fajronta i gašenja
tavam gotovo pa zapanjenu zapitanost: dinama ga nisam vidio niti se čuo s njim, jedva tinjajuće svekolike egzistencijal-
“Kako smo, dovraga, ikad i ikako mogli a u kakvoj je sekti, kakvu je vjeru prihva- ne svijeće, nažalost, nije ostalo mnogo,
ovdje živjeti?” tio, ne znam, zaista ne znam. uopće nije. n

STAV 25/6/2020 27