Page 60 - BROJ 44/GODINA II/SARAJEVO 7.1.2016.

KULTURA

STAV: Spomenuli ste hepening u Paviljo-
nu. Nedavno je u Banjoj Luci bila izložba
grupe “Prostor, Oblik”, koja je djelovala
tih godina. Kakav je osjećaj vratiti se u
vrijeme te slikarske poetike?
NUMANKADIĆ: Izložba je sada u Biha-
ću, ide u Trebinje, a bila je u Innsbrucku,
Liechtensteinu… Grupa “Prostor, Oblik”
osnovana je 1974. godine. To već sada po-
staje temelj savremene struje u bosansko-
hercegovačkoj umjetnosti. Jako sam za-
dovoljan i sretan. I nisam tu samo ja. Tu
je Vojo Dimitrijević, Tomislav Dugonjić,
Ljubomir Perčinlić, Enes Mundžić, Niko-
la Njirić, Bekir Misirlić, Tadić i Skopljak.
Znate, nas nisu trpjeli u Sarajevu – takvu
vrstu umjetnosti. U Beogradu i Zagrebu
bilo je drugačije. Čudo je šta se u to vrijeme
tamo događalo, a u Sarajevu ništa. Zašto
ne možemo biti dio tog evropskog štriha
i duhovnosti? Strašno me je to uvijek pro-
vociralo: 1971. godine u Parizu gledam šta
rade moje kolege. Zašto ja to ne mogu ra-
diti u Sarajevu? Taj motiv uvijek je bio sti-
mulativan: da otvoriš neke nove prostore,
da uđeš u avanturu – što jeste umjetnost.
Tako mi je drago da je to danas vrijedna
kulturna baština. U ono vrijeme, to je bilo Meni je pomoglo i to što sam uporedo stu- riječ laže.” To neposredno, direktno isku-
na margini. Značajno je da smo demokrat- dirao i jugoslavensku književnost na Fi- stvo slike, koja te uvodi u metafiziku, gdje
ski uvijek poštovali taj pluralizam. Nika- lozofskom fakultetu. Čak sam odbranio materija, boja natopljena emocijom i pa-
da nisam imao ništa protiv mog profesora i diplomski rad o temi Andrić i slikarstvo meću otvara taj prostor slobode. Kada sam
Berbera ili nekih drugih neoromantičara, kod profesora Vučkovića. Literatura je go- prvi put došao kod Selmanovića u atelje,
ali tražio sam pravo da slikam kako ja že- tovo kao i slikarstvo – temelj neke moje sve slike ja gledam. A na zidu visi plava
lim. Ma, nije ni kako želim, nego kako poetike i života. Možda je u tome razli- levha srebrnim ispisana. Nešto iz Kur’ana.
moram. Nije to komercijalno slikarstvo. ka između mene i mojih kolega. S druge Nikada nisam vidio slikanu levhu. I pi-
Četrdeset pet godina radim da bih imao strane, imao sam sreću da upoznam Ivu tam ga: “Šta je ovo?” A on na to kratko:
tri sata dnevno da slikam kako želim. Ta Andrića, Mešu Selimovića, Heralda Ze- “Eh, to je nešto sveto.” I ništa više. Tačka.
je sloboda najvrjednija stvar. Nikad je ni- mana, direktora Venecijanskog bijena- Možda je to početak nekog razmišljanja o
sam podredio nečemu. la, da se družim s Kounellisom. Nije to tom zapisu.
Sjetim se uvijek razgovora s Micom To- samo druženje, upoznaš ljude pa studiraš
dorović u vrijeme kada sam imao najve- njihova djela. Tada se rađa kriterij koji te STAV: Prema onome što se zna o Sel-
će probleme. Saslušala me i kazala: “Edo, obavezuje na ozbiljnost, izazov, odgovor- manoviću, malo je njegovih savremenika
jesi li ti sretan kada slikaš?” Odgovorio nost. To mi je davalo važnu dimenziju kojima je odškrinuo svoja vrata. Možete
sam potvrdno. Ona je kazala: “Pa šta te se u pristupu umjetnosti. Nije teško danas li opisati vaše susrete i njegov utjecaj da
tiče sve to?” Stvoriš sa svojih deset prsti- napraviti dobru sliku. Stotine studenata se bavite slikarstvom?
ju nešto što ostaje. Ostaje papir na kojem nošenih ljubavlju naprave dobru izložbu. NUMANKADIĆ: Vidio sam njegovu izlož-
nešto zapišeš na koljenu u parku i to je ta Ali stvoriti cjelovitu poetiku, autentičan bu u Paviljonu 1966. godine. Bio sam dije-
krajnja odbrana slobode emocije. Dugo odnos spram iskustva – trajati, mislim da te – osamnaest godina. Stanem pred slike
smo mi mislili, gledajući konceptualnu je tu nezamjenjiva iskustvena dimenzija. i pitam se: “Šta je ovo?” Upoznao sam ga
umjetnost i onu radikalnost sedamdese- Možeš aranžirati i fantazirati genijalno, 1969. godine. Od tada pa do smrti trajalo je
tih, da je umjetnost samo koncept – ideja. ali ako iza tebe ne stoji životno iskustvo naše prijateljstvo. Fasciniralo me njegovo
I tu je izgubljeno nešto od one cjelovitosti i obrazovanje, ne mogu se dotaći te važ- slikarstvo. Ali prvenstveno on. Danas ga
ljudskog bića. Čovjek bez emocije, bez go- ne stvari što umjetnost čini umjetnošću. vidim kao čovjeka koji je mogao žrtvova-
tovo iracionalno utopijske strasti ne može ti sve, ali taj duh umjetnosti, to mu niko
uhvatiti estetske kvalitete. STAV: Govorite o svom ratnom iskustvu nije mogao oduzeti. Hiljade problema, a
i slikama iz ciklusa Zapisi, koje su na- on uvijek s osmijehom, radošću, nošen go-
STAV: Da li su i druge Vaše kolege pra- stajale kasnije i koje se bitno razlikuju tovo Božijom milošću prevladavao ih je.
vile slične kompenzacije? od onog što ste stvarali prije? Fascinantno je to uvjerenje, svijest o važ-
NUMANKADIĆ: Sve moje kolege mo- NUMANKADIĆ: Pa, jeste. I prije. Kada nosti i nekoj gotovo misiji koju je imao
rale su osam sati u kancelariji raditi da bi sam vidio slike Behaudina Selmanovića, spram djela, sebe, ljudi, tradicije. Bio je
mogle dva-tri sata slikati. U Bosni gotovo to me je povuklo ka slikarstvu – riječ je o do kraja života vrlo skroman, ali ljudski
niko nije mogao živjeti od slikarstva, osim realističnom slikarstvu, klasičnom u nekim dobronamjeran.
možda Berbera i još nekolicine. Mada je dimenzijama. Ta magičnost medija... Ima Često smo spominjali rečenicu: Što je ponor
umijeće stvoriti takvu umjetnost od koje kod Andrića jedna rečenica u eseju Likovi: veći, to je mogućnost izbavljenja veća. Čini
možeš živjeti, a da bude kvalitetna. “Boja nas napušta, kultura iznevjerava, a mi se da ta misao govori o Selmanoviću.

60 7/1/2016 STAV