Page 59 - BROJ 44/GODINA II/SARAJEVO 7.1.2016.
P. 59
Razgovarala: Saida MUSTAJBEGOVIĆ
saida@stav.ba
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ
eličanstven u svojoj skromnosti i
umjetnosti, slikar Edin Numan-
kadić (Sarajevo, 1948) radije pri-
Vča o djelima drugih umjetnika
nego o svojima. Kao dijete intelektualaca
počeo je rano spoznavati umjetnost, ali
susret s djelima Behaudina Selmanovića
bio je presudan za njegov životni poziv –
umjesto da postane inžinjer, opredijelio
se za kist. Svoju umjetničku poetiku po-
čeo je definirati još 1968. godine kada je
otputovao u Pariz i sreo se s modernom
umjetnošću. Na njega je poseban dojam
ostavio američki ekspresionizam. Život
su mu obilježila druženja s likovnim i
književnim velikanima. Prijateljstva s utje-
cajnim evropskim i svjetskim umjetnicima
nije koristio za svoju, nego za promociju
svoje domovine. Dobitnik je brojnih do-
maćih i međunarodnih nagrada.
STAV: Od sedamdesetih godina do da-
nas, pionirski ste vodili mnogo projekata.
Nakon četiri i po decenije umjetničkog
djelovanja, kako Vam sve to izgleda? Je
li se isplatilo “gurati” sve te ideje? Ima-
ju li one danas nastavak?
NUMANKADIĆ: Ne gledam puno una-
zad, već samo unaprijed. Možda je i ovo
prilika da čovjek stane i pogleda to una-
“DA SAM pravite hepening i puštate muziku Johna
zad. Kada 1971. godine u starom Paviljonu
Cagea i kada danas vidite koliko je to u
svijetu aktualno, onda si zadovoljan što si
HTIO BITI BOGAT, bio preteča nekih stvari. Ali, to još ne zna-
či estetski kvalitet. Sama hrabrost ništa ne
znači ako iza sebe ne nosi estetski kvalitet.
Ta 1968. godina – taj utopijski duh pobune
BIO BIH MESAR, koji je čitava moja generacija živjela. Na-
ivno smo vjerovali da je sama radikalnost
vrijednost. To je možda mala pogreška jer
nismo znali mjeru stvari. Srcem smo sr-
A NE SLIKAR” ljali u avanture koje nisu bile komercijal-
ne. Nisu bile isplative u smislu karijere i
u tom su smislu bezbolne, ali su značajan
kulturološki moment stanja duha koje je
vladalo. Sretan sam da sam učestvovao u
“Nikada nisam imao ništa protiv mog profesora Berbera ili toj avanturi. To mom životu daje smisao.
nekih drugih neoromantičara, ali tražio sam pravo da slikam I danas sam u toj avanturi. Nastavak je
možda otišao u neke složenije metafizičke
kako ja želim. Ma, nije ni kako želim, nego kako moram. Nije oblike. Moj prijatelj Oskar Davičo, na kraju
života, intimno mi je rekao: “Edo, žao mi
to komercijalno slikarstvo. Četrdeset pet godina radim da je što nisam bio hrabriji u životu.” To je
bih imao tri sata dnevno da slikam kako želim. Ta je sloboda za umjetnika strašno važno. Umjetnost je
sva u pretjerivanju – u osvajanju individu-
najvrjednija stvar. Nikad je nisam podredio nečemu” alne slobode. I taj motor, kako bih rekao,
poricanja, otvaranja novih prostora, proši-
renja novih granica slobode jako je važan.
STAV 7/1/2016 59
