Page 67 - STAV broj 221-222

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (30)
OPSJEDNUTA AVLIJA

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje
dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne
vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će
možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam
dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer
zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi
od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je
prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

suzu. Provjeravamo čep na boci s lije- da je Zijo rekao šta je rekao misleći da i Si-
kom za Gordanu Vešović. Allahemanet! dran tako misli. Eh! Neka me neko uvjeri
Allahemanet! da je to, ta nazor-državica, najbolji način
Na cesti, pred ambulantom, širi ruke za spas naroda – i sam ću se za nju boriti.
visok proćelav čovjek. Tek kad se približi, Kao što se borim, dok me iz kanala, iz
vidjeh da poznajem te plave oči. Odnekud, blata, vadi nasmijan, stariji čovjek u fran-
Piše: odnekud. Sa studija, bezbeli. Zijo, studirao cuskoj kapi. Pomažu mu dva hrasnička
Abdulah SIDRAN pedagogiju. Zagrlimo se i poljubimo, sa za- dječaka, preuzimaju moje blatnjave tor-
drškom. On ne časi ni časa, opali odmah, be, skidaju mi s leđa mokar, blatnjav ruk-
bijamo dan u Hrasnici. teškom artiljerijom: “E, vala je dosta bilo! sak. Osjećam golemu snagu tijela, prštim,
Začas smo, jutros, kod Švabe, Sad ćemo napraviti svoju državu, kolika je nije mi trebala nikakva pomoć. Zato im je
sredili prevoz, za ekipu i silni da je, neka je naša, muslimanska...!” Zasta- smiješno moje upinjanje da sam, snagom
Uprtljag, do Polaznog Mjesta. Sve nem, licem naspram lica, kažem mu gdje koju nisam znao da imam – izdržim sve?
mi se više sviđa taj Sarajlija na važnom sam bio, šta sam radio. Barem s tri stotine Prešli su Crtu, lakšim putem, druga-
poslu izvan svog grada. Nisam ni pola ljudi – boraca i prognanika, izbjeglica i ra- ri iz ekipe.
rečenice izgovorio, čuh, iz njegovih usta: njenika – razgovarao, ni od koga, ne čuh Kanalom, kroz pola metra živoga
“Obavljeno.” I još nam dodade dvojicu takvu rečenicu, takvu želju i misao. Izgle- blata, prije mene prošao Kadaif, s kame-
vojnika, da pomognu oko prtljaga, tamo da da nije bio bez osnova onaj “lenjinski” rom, ruksakom i torbom. Gdje si, Behu-
gdje je najteže. Sada je na nama da sami prezir prema “inteligenciji”. Kakav je to dine Hozo?
odlučimo hoćemo li krenuti odmah, da- društveni sloj? Ovaj što predamnom stoji, Okrećem sarajevske brojke, ponovo
nju (s višim stepenom rizika), ili sačeka- studijski jaran (riječ jaran uopće nije tur- ista priča, niko nema nafte, niko nema
ti rani jesenji mrak pod Igmanom, i za cizam, nego germanizam, nastao od Jahr da pošalje kola, niko se ne osjeća obave-
Sarajevo “crtu” prelaziti noću. A Saraje- – Gang, znači generacijski kolega, istogo- znim... Sefer “razriješen dužnosti”. Vadim
vo zamirisalo, željna leđa svoje postelje, dišnjak), pripada tome društvenom sloju, “keca” iz rukava, okrećem Predsjedništvo.
oči željne zidova svoje sobe, glava svog barem nominalno. Otkuda takva “lahko- Povuci-potegni, trte-mrte, ovamo-onamo.
jastuka željna. ća” odlučivanja, “zauzimanja stava”? Šta Okrećem Predsjedništvo, drugu cifru.
Svratimo kod Hajre Palete, kući. Na sa stotinu, dvije stotine hiljada mrtvih što Kemal Muftić pronalazi jedno slobod-
polasku, prije petnaest dana, njegova nam su ginuli s imenom Bosne na usnama? Šta no “ministarsko” auto. “Polazi odmah.”
Sabrija iznijela kajmak, vruć hljeb, dogo- s milion prognanika kojima se hoće za- “Hvala, Kemale.” (I opet, hvala, Kemale.)
vorili se da spremi narodni lijek kojim se navijek oduzeti zavičaj? Šta s desetinom Strah me priznati: više se važnih stvari
kamen iz žučne kesice izbacuje bezbolno, hiljada mrtvih Bosanaca i Hercegovaca, dogodilo u Sarajevu, dok sam hodao slo-
za dvadeset i četiri sata. (Treba Markovoj Hrvata i Srba (bosanskih pravoslavaca i bodnim prostorima Bosne, nego tamo,
Gordani.) Sada mi njima donosimo poru- katolika), koji su pali za odbranu svoje do- kuda sam hodao, da štogod naučim i vi-
ke s puta: kojega smo Goraždaka, kojega movine BiH? I kako da opstane, između dim. Pitanja se umnožila, odgovori izo-
Bošnjaka iz Bijeljine, među borcima, među dva fašizma, između dvije zvijeri – takva, stali. Samo jedno, jedno, neopozivo je i
ranjenicima i među muhadžerima sreli. tobože naša, muslimanska državica? Kako tačno: sve što smo vidjeli i doživjeli svje-
Nabrajamo nadimke, imena, prezimena. da opstane njen bošnjački, na smrt osuđe- doči o rađanju, i sve je, po svemu, nalik
U Fojnici pitam mladića u invalidskim ni narod? Zar spasavanje hiljadugodišnje rađanju. Krv i znoj, krici i vrisci, sluz i
kolicima, gledajući mu u noge: “Hoće li Bosne i Hercegovine nije i najpouzdaniji sukrvica, jecaji i uzdasi. Sve se rađa: dr-
to bit u redu?”, a on šuti. Kad pogledam način da se spasi prepolovljeni bošnjački žava, nacija, vojska, vlast, svijest o sebi,
u lice, u očima – suze. “Kičma, Sidrane, narod? Zar nije bolje, spasavajući Bosnu svijest i znanje o drugima... Ovo je onaj
kičma.” Sedan Čakalo, Goraždak, s Igmana makar i desetogodišnjom borbom, trajno dio procesa rađanja u kojem je osnovno
ga drugovi donijeli. Neće da uzme somun spasiti njen narod, nego li, iluzornom in- osjećanje – muka i bol.
s ćevapima, jedva mu u njedra tutnemo validnom državicom, na kratak rok odgo- Znamo šta slijedi:
neku novčanicu. Hajro Paleta na civilno diti izvršenje smrtne presude i toj državici Rođenje, i beskrajna čovjekova
odijelo opasuje revolver, okreće lice, krije i njenom narodu? – Razaberem, napokon, radost. n

STAV 30/5/2019 67TAV 30/5/2019 67
S