Page 71 - STAV broj 221-222
P. 71

nad četiri bošnjačka civila ubijena 2.
                                                                               maja 1992. godine i o tome izvještavala.
                                                                               Bio joj je i poznat zločinac ovog djela –
                                                                               Jovan Zavišić. Naravno, Zavišić nikada
                                                                               nije procesuiran niti sankcioniran. Ovo
                                                                               su bile prve civilne žrtve u Prijedoru
                                                                               1992. godine.
                                                                                  Nema, uprkos Mladićevom dnevniku
                                                                               i pronalasku 435 tijela, ni spomen-obi-
                                                                               lježja u Tomašici, najvećoj masovnoj
                                                                               grobnici na ovom području. Najveću
                                                                               pozornost prijedorska je vlast privukla
                                                                               kontinuiranim odbijanjem da dozvoli iz-
                                                                               gradnju spomen-obilježja za 102 ubijene
                                                                               djece. Za takvo nešto im nisu dovoljna
                                                                               ni svjedočenja roditelja, očevidaca mon-
                                                                               struoznih zločina nad njihovom djecom.
                                                                               U borbi za izgradnju spomen-obilježja, u
                                                                               posljednjih nekoliko godina oni su naj-
                                                                               istrajniji, prepušteni sami sebi u borbi
                                                                               da u njihovom gradu nešto podsjeti na
                                                                               njihove najmilije. Čak spremni da pro-
                                                                               nađu kompromisno rješenje s lokalnim
                                                                               vlastima, roditeljima se uskraćuje ovo
                                                                               pravo. Razlog zbog kojeg im nije odo-
                                                                               brena izgradnja jasan je – ubijena djeca
                                                                               nisu nosila srpska imena!
                                                                                  Pored spomen-obilježja djeci, na de-
                                                                               setine je neobilježenih mjesta širom pri-
                                                                               jedorske općine u kojima su zločini poči-
                                                                               njeni nad Bošnjacima i Hrvatima. Takvi
                                                                               zasigurno neće ni doći na dnevni red
                                                                               gradske skupštine. Zato spomenik imaju
                                                                               “pali srpski borci” u centru Prijedora, i to
                                                                               u blizini spomenika Jovanu Raškoviću i
                                                                               Mladenu Stojanoviću. Ova dvojica teško
                                                                               da imaju išta zajedničko, teško da ih išta
                                                                               može povezati osim apsurda po kojem je
                                                                               današnji Prijedor i prepoznatljiv.
                                                                                  Apsurdu svjedoči i spomen-ploča
                                                                               Radenku Ðapi, policajcu poginulom
                                                                               pod nerazjašnjenim okolnostima 1. maja
          da je Prijedor bio jedina zelena općina   spomen-sobe u kompleksu nekadašnjeg   1992. godine. Iako pod nerazjašnjenim
          u Bosanskoj krajini i da ona to više nije   logora Trnopolje, ali palim srpskim voj-  okolnostima, na spomen-ploči piše da
          “jer smo ih (Bošnjake, op. a.) mi sredili i   nicima, vrijeđajući ovakvim apsurdnim   je “ubijen od strane muslimanskih ek-
          spakovali tvrdim pakovanjem tamo gdje   izgradnjama sve one žrtve logora, silovane   stremista”. Odgovor na pitanje “ko su
          im je mjesto”, najbolja je ilustracija zbi-  žene i djevojčice kao i svih 23.000 zatoče-  i šta muslimanski ekstremisti” svakako
          vanja u Prijedoru te godine.      nika, koliko ih je evidentirao u oktobru   nećete dobiti jer ni kreatori takvih eti-
            Dakle, zločine nad Bošnjacima i Hr-  1992. godine srpski Crveni krst. Tek je u   keta nisu nikada razjasnili njihovo zna-
          vatima ni srpski vojni i politički čelnici   Keratermu, u kojem su 1992. godine ubi-  čenje. No, terminologija i činjenice nisu
          nisu uspjeli prikriti ili su se kao Srdić   jena 362 logoraša, učinjen pomak kada je   od presudnog značaja za kulturu pamće-
          hvalili svojim “podvizima”. Masovne i   2003. postavljeno spomen-obilježje koje   nja u ovakvim sredinama. Bitno je da ste
          pojedinačne grobnice i presude ratnim   ukazuje da su na tom mjestu počinjeni   bliski vlastima s kojima ćete zajedničko
          zločincima, uz srpska priznanja, nedvo-  zločini. Inicijativa za izgradnju svakako   djelovanje bazirati na politici proistekloj
          smislen su dokaz tome. Kakav je odnos   nije potekla od prijedorske vlasti nego   na tekovinama zločina počinjenih 1992.
          prijedorskih vlasti prema zločinima nad   naporima aktivista iz nevladinog sektora.   godine, te istrajni u prekrajanju historije,
          njihovim sugrađanima? Navest ćemo    Ni na Korićanskim stijenama nema   negiranju ili relativiziranju dokazanih či-
          nekoliko činjenica selektivnog pristupa   spomen-ploče za najmanje 180 ubije-  njenica. Tako za ubistvo “svog policajca”
          ovom pitanju.                     nih logoraša Trnopolja bez obzira što su   natpisom na ploči osudite drugu stranu,
            Ispred nekadašnjeg logora Omarska   pripadnici Interventnog voda prijedor-  nikada ne pokrenete istragu jer bi vjero-
          vlasti nikada nisu odobrile izgradnju spo-  ske policije priznali ovaj zločin i što su,   vatno dala neke zanimljive rezultate i jer
          men-obilježja za najmanje 458 ubijenih u   kako smo već naveli, policijske i vojne   bi vam možda prava istina srušila neke
          ovom logoru. Među žrtvama je pet žena i   strukture imale saznanja o počinjenom   lokalne ili nacionalne mitove. Srpske
          jedna maloljetna osoba. Zato je prijedorska   masakru. Prijedorska Stanica javne bez-  nacionalne, jer se o Prijedoru odavno ne
          vlast odobrila izgradnju spomenika i jedne   bjednosti bila je upoznata sa zločinom   priča samo u granicama općine.   n


                                                                                                   STAV 30/5/2019  71
   66   67   68   69   70   71   72   73   74   75   76