Page 69 - STAV broj 221-222

je bila veliki borac i proizvođač povrća i i sam Mumin-efendija inspirirali su me i njegovom dolasku, a kada su ga upoznali,
ostalih vrtnih kultura. Amidže su nakon naveli na odluku šta će biti moj poziv. U prihvatili su ga kao člana svoje porodice.
završetka srednjih škola počele raditi u Dubravama sam 1993. završio osmi ra- “Saznanje da ću biti na poziciji glav-
određenim firmama, a tetke se udale. Otac zred osnovne škole, a 1994. godine upisao nog imama za mene je bila izuzetna čast,
je bio terenski radnik (Beograd, Libija, sam se u Gazi Husrev-begovu medresu u a ta funkcija nosi i veliku odgovornost.
Rusija), tako da je na majku pao veliki Sarajevu. Sve ramazane tokom školova- Biti vjerski, odnosno duhovni vođa, li-
dio obaveza u domaćinstvu. Ono čega se nja u Medresi provodio sam u Gornjim der i autoritet u svim segmentima života
sjećam od iftara iz djetinjstva jesu naša Dubravama kao teravih-imam. Komšije blagodat je Uzvišenog Allaha koju treba
stara tradicionalna jela, nenine pekmezne su na najljepši način prihvatile moju po- posebno čuvati i unapređivati svakodnev-
pite, kompoti i iftari uz siniju.” rodicu. Trudili su se da mi na neki način no. Doći u genocidno područje, na kojem
Uslijed početka agresije na Bosnu i nadomjeste porodične gubitke i sve što su porušeni svi vjerski objekti, njih 25,
Hercegovinu, Grahići su krajem maja sam izgubio. Veoma sam im zahvalan na gdje su uništeni i izbrisani kulturno na-
1992. godine s ostalim Bošnjacima bili svemu što su u tim vremenima uradili”, slijeđe i obilježja jednog naroda i gdje se
primorani napustiti svoje rodno mjesto. navodi efendija Grahić, koji je po završet- kretalo skoro od nule, bio je veliki iza-
“Nekoliko dana spavali smo u šumi, ku medrese, 1999. godine, počeo raditi kao zov. I pored određenih neprijatnosti od
pod vedrim nebom, a zatim odlazimo kod vjeroučitelj u Osnovnoj školi “Ðurđevik”. lokalnih Srba, vrijeđanja i napada, život
rodbine u Klisu. Tu ostajemo do kobnog u Vlasenici je najljepši dio mog života”,
1. juna 1992. godine, dana kada nas nao- MIRIS “RAMAZANIJA” U VLASENICI navodi on, dodajući da je u međuvreme-
ružani lokalni Srbi u kolonama odvode Sve vrijeme tokom agresije i poslije on nu upoznao suprugu Mirelu i s njom za-
do Ðulića. Na ulazu u Ðuliće kreće raz- i preživjeli članovi njegove porodice pro- snovao porodicu, a najveća radost su im
dvajanje i zarobljavanje muškaraca. Muš- veli su u iščekivanju i nadi da će se babo i dvije plavokose kćerkice, sedmogodišnja
karci su postrojeni u kolonu i bilo im je zarobljene amidže vratiti živi. No, vijest o Džana i dvoipogodišnja Nejla.
naređeno da podignu ruke iza vrata, dok babi dobio je iz Komemorativnog centra. Ramazani su u Vlasenici, ističe, preli-
su žene i djeca bili odvojeni na livadama “Javili su nam da su ga našli u jednoj jepi. Tokom tih dana među povratnicima
pored puta. Nakon toga, muškarce, među od najvećih otkrivenih masovnih grobni- se osjeti posebna, ramazanska atmosfera.
kojima su bili babo i trojica amidža, odvo- ca, na Crnom vrhu, u kojoj je pronađeno “Posjećujemo džemate i prisustvujemo
de u ‘nepoznatom pravcu’, a ostale kami- više od 600 ubijenih. Babin identitet po- teravijama. Miris ramazanija upotpunjuje
onima i autobusima na slobodnu teritori- tvrđen je i mi smo ga ukopali 2006. godi- naše ramazanske sofre, a zahvaljujem se
ju, do Prnjavora kod Kalesije, gdje je bila ne na Šehidskom mezarju u Memićima.” našoj dijaspori koja finansira zajedničke
linija razgraničenja. Cijeli muhadžirluk Nakon rada u školi, prije šesnaest go- iftare u našim džematima. Organiziramo
proveli smo u Gornjim Dubravama. Prvih dina, efendija Grahić prijavio se na ras- približno petnaest iftara tokom kojih razgo-
šest mjeseci živjeli smo u kući Tosuna i pisani konkurs za imama u Vlasenici i varamo o svemu, a najviše o uspomenama
Time Mumić, dijeleći s njihovom poro- ubrzo je saznao da je primljen. Tada malo- i anegdotama iz života starijih džematli-
dicom sve što su imali. A mi nismo ništa brojni bošnjački povratnici radovali su se ja. Divni su iftari s djedovima i nenama.”
imali. Nakon tih pola godine, u susjedstvu I tokom iftara, kao i u svakoj drugoj
nastavljamo život u drugim kućama kao prilici s lijepim ili tužnim povodom, nei-
samostalna porodica, ali bez oca i amidža, Sve vrijeme tokom agresije i zbježna su sjećanja na teški period života,
o kojima nismo ništa znali.” poslije on i preživjeli članovi kada su ovim ljudima ubijeni sinovi, oče-
Odluku da se posveti pozivu imama njegove porodice proveli su vi, braća, rođaci, majke... Skoro svaku noć
efendija Grahić donio je, kaže, po uzo- kada se spremaju da se nakon cjelodnev-
ru na Mumin-efendiju Mumića, danas u iščekivanju i nadi da će nog posta omrse, dovoljan je samo miris
imama, hatiba i muallima u Hadžijskoj se babo i zarobljene amidže ili pogled na neko jelo koje su spremali
džamiji u Tuzli. vratiti živi. No, vijest o babi svojim najmilijim pa da oči zasuze i da
“S obzirom na to da sam od juna do misli odlutaju.
decembra 1992. godine živio s porodi- dobio je iz Komemorativnog “Priče za iftarskom sofrom prepune
com Mumić, koja je već imala imama, centra su bolnih uspomena i sjećanja na one koji
Mumin-efendiju Mumića, taj period života više nisu s nama. Svako je doživio poro-
dičnu tragediju. U Vlasenicu sam došao
s 25 godina i starijim povratnicima često
sam ‘zamjena’ za njihovog ubijenog sina
ili unuka”, kazuje efendija Grahić, koji na
kraju razgovora ističe kako za povratak
nikada nije kasno, bez obzira na to je li
riječ o stalnom povratku ili povremenom
vraćanju i posjećivanju rodnog mjesta.
“Moja poruka Bošnjacima koji su pre-
živjeli genocid, zločine i protjerivanje sa
svojih ognjišta jeste da nikad nije kasno
za povratak. S ljubavlju čuvajmo svoju
imovinu i u skladu sa svojim slobodnim
vremenom provodimo dio svojih odmo-
ra u rodnom mjestu, zatim dajmo podrš-
ku svojim sugrađanima povratnicima i
volimo Bosnu i Hercegovinu kao svoju
majku.” n

STAV 30/5/2019 69