Page 65 - STAV broj 168

skuplji i koštao je 0,1 dinara. Od 1918.
godine kahva je poskupjela i koštala je
pola dinara. Čaj je od tog vremena pro-
davan po istoj cijeni kao kahva. U ma-
halskim kahvama, manje posjećenijim
od onih u centru grada, kahva je koštala
četvrtinu dinara. Kahvečajnice su uspje-
le preživjeti i komunističko doba jer, za
razliku od kafana koje su mogle biti u
vlasništvu društvenih firmi, kahvečaj-
nice su mogle biti privatno vlasništvo.

RABOŠ-MONETA NASTALA U Kahvečajnice su u ranije doba bile u bi nakon dobijene usluge plaćali onoliko
KAHVEČAJNICAMA objektima na spratu i jedna od najpozna- koliko su smatrali da je dovoljno. Ruku bi
tijih kahvečajnica u Novom Pazaru nala- zavlačili u posebne kese, zembilje, i tako
Karakterističan za novopazarsko okru- zila se u samom centru grada, u jednoj od plaćali po svom nahođenju. Ako bi neko
ženje sve do tridesetih godina prošlog najljepših zgrada osmanske arhitekture ostavio ništa, i njemu bi bilo ništa. Kod
stoljeća bio je i način plaćanja usluga u koja danas nije sačuvana. Uporedo s ka- tih bi berbera ljudi, posebno oni koji su
kahvama. Svi koji su dolazili u kahve, hvečajnicom, tu se nalazilo i Kulturno- htjeli na hadž, kasnije dolazili da mije-
bez obzira na materijalni položaj u druš- -umjetničko društvo “Gajret”. njaju novac jer se taj novac smatrao kao
tvu, koristili su odloženo plaćanje koje se najhalalniji novac u čaršiji. Berberi nisu
zvalo “raboš”. Jedno piće (kahva ili čaj) Kahva se služila i u Isa-begovom ha- presijecali cijenu, ali su imali privilegi-
predstavljalo je zabilježenu jednu crtu od mamu i novopazarskoj banji, u kojoj su ju da kod njih dolaze ljudi da mijenjaju
strane kahvedžije. mušterije nakon kupanja bile uslužene novac. Taj je običaj kod nekih brica za-
čajem ili kahvom, uz cigaretu. držan sve do pedesetih-šezdesetih godi-
To je bilo sredstvo koje su tada rado na. Vrijedno je napomenuti da su ljudi
prihvatale i kahvedžije i mušterije, ističe Kahva, ili čaj, služena je kod berbera, konzumirali kahvu i u pekarama jer su
Nikšić. bez obzira na to što mušterije nisu dolazile u jednom periodu bili lišeni mogućnosti
po usluge. Slično je bilo i kod pekara jer da hljeb ili neko drugo pecivo ispeku kod
“Raboš je bilo sredstvo za prodaju su se ljudi na tim mjestima skupljali. svoje kuće. Sve je bilo upućeno na peka-
kahve ili nekog drugog pića bez para, s re koje su radile danju i noću, naročito
odloženim plaćanjem. Raboš je bio to- “Te kahve su se zvala kahve-odžaci. tokom ramazana. Dok bi ljudi čekali red
liko zastupljen i mogao se i prodati pa Ljudi bi dolazili kod berbera da prodi- da se nešto ispeče, iskoristili bi to vrije-
je prerastao u monetu. Kahvedžija bi, vane, popiju kahvu i plate jeftinije nego me za kahvu i muhabet”, kazuje Nikšić,
obično na plafonu ili daski sa strane, u kahvečajnici. Za novopazarske berbere koji svojim kazivanjima, fotografijama i
imao mjesto za upis tih recki ili crtica ostala je zabilježena vrlo interesantna stvar, objavljenim tekstovima čuva od zaborava
za svakog mušteriju koji će nakon hef- a to je da za svoje usluge nisu imali tačno
te, mjesec, ili kad bude u mogućnosti, određene cijene. Berberi su vršili i neke
platiti. Raboš je mogao i da se otkupi po sitne medicinske intervencije i građani
povoljnijoj cijeni. Ako bi mušterija na-
kupio sto raboša (recki), imao je popust
od nekih dvadeset posto. Kahavedžija bi
trljao ruke jer je prodao sto raboša, a i
mušterija bi imala neku crkavicu. Poslije
tridesetih godina, ovo se pravilo zadrža-
lo samo kod čuvenog kahvedžije Hajra
Abraša, u čijoj kahvi sam i ja, kada sam
bio dijete, popio čaj i platio rabošem”,
ispričao je Nikšić.

STAV 24/5/2018 65