Page 82 - STAV broj 207

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Život s dva dolara
MAJSTOR

HASAN

Ovih dana, na ulici, usputni znanac mi se žali na sve i svašta.
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ Sit sam i presit prežvakanih priča i općih mjesta u njima, no,
ipak, pažljivo ga slušam i još pažljivije gledam. Na njemu je
skupocjena kožna jakna, na nogama ništa jeftinije cipele i,
uopće, sav je skockan i dotjeran, k’o iz radnje

a uglu ulice u kojoj sam nekad asocijacija na Bosnu bio je rat), pitao me Narednog dana pozvao me je da ga
davno živio, tako davno da mi je o klimi, rijekama, planinama, poljopri- posjetim i upoznam njegovu porodicu.
se katkad učini kako u toj uli- vrednim kulturama... Strpljivo sam odgo- Kako mi je bilo jasno da Hasan teško
Nci i ogromnom nepreglednom varao na njegova nerijetko banalna pitanja živi, za posjetu sam se dobro pripremio,
gradu koji se prostirao ispod i iznad nje (primjerice, pitao me je ima li krompira u ali kad sam ušao u njegovu, najblaže re-
nikad nisam ni bio i da to nije ništa drugo Bosni), a on me je, kao da mu otvaram nove čeno, preskromnu kuću, bilo mi je žao što
do puko oniričko snatrenje, iliti čak san svjetove, pažljivo i sa zahvalnošću slušao. se nisam pripremio još bolje.
iz kojeg se još nisam probudio, helem, na Popravio mi je, vješto i umješno, ne- Hasan mi predstavlja suprugu i dje-
uglu te kratke i dječijom grajom obdan is- koliko pari od kuće ponijetih cipela, a cu. Hanumi sam se s rukom na grudima
punjene ulice nalazila se “obućarska rad- kako u tom ogromnom gradu nisam mo- blago naklonio, a djecu sam, uz njegovo
nja”, improvizirana radnja pod vedrim gao pronaći i kupiti cipele odgovarajuće dopuštenje, poljubio i darovao.
nebom kakvih u tom gradu ima bezbroj. veličine, zamolio sam Hasana da mi ih Uslijedio je ručak. Prvo čorba od riže,
Svakog jutra, ranom zorom, u osvit napravi. Rekao mi je da to inače ne radi, a zatim ponovo riža prelivena zelenkastim
novog dana, a znao sam to jer sam u to da je to dugotrajan i zahmetli posao, da je sosom spravljenim od začinskog bilja. Sve
vrijeme odlazio na posao, ulični bi obu- zauzet sitnim popravkama, ali da će, meni je do krajnosti bljutavo, bezukusno, ali, da
ćar, u neuglednim, od zahrđalog lima za ljubav, cipele ipak napraviti i ne ovdje, ne uvrijedim domaćine, silno se trudim
sklepanim kolicima na tri točka, dovozio na ulici, nego kod kuće, jer je, veli, nove da to ne primijete i jedem slatko kao da
svoju obućarsku radnju, skalameriju sve- cipele na ulici nemoguće napraviti. u životu nikad ništa bolje pojeo nisam.
ga i svačega potrebnog za rad, polahko i Pet-šest dana poslije, donio mi je maj- Bila je to moja prva i posljednja po-
brižno je instalirao uvijek na isto mjesto, stor Hasan prekrasne cipele: jednostavno sjeta njegovoj kući.
potom pripremao na malom plinskom ku- skrojene, baš onako kao što sam i tražio od Družili smo se Hasan i ja, uz čaj i ugo-
halu jaki, crni čaj, otpijao kratke gutljaje i njega, lagane, od najfinije kože, a kad sam dan razgovor, još koji mjesec i, na koncu,
čekao prvu mušteriju. ih obuo, prvi put u životu nisam osjetio razišli. Vratio sam se u Tuzlu.
Prva “mušterija”, na sredokraći noći i nikakvo žuljanje, kao da sam stopala sta- Ovih dana, na ulici, usputni znanac
dana, kad na ulici u cik zore nikog nema, vio u pamuk. Prezadovoljan sam i pitam mi se žali na sve i svašta. Sit sam i presit
uvijek sam bio ja. Uljudno bismo se po- koliko cipele koštaju. Snebivajući se, reče prežvakanih priča i općih mjesta u nji-
zdravili, ponekad razmijenili riječ-dvije, neki smiješno mali iznos (nešto manje od ma, no, ipak, pažljivo ga slušam i još pa-
i ja bih nastavio svojim putem. dva dolara), ja ga preneraženo pogledah i žljivije gledam. Na njemu je skupocjena
Majstor, ali kakav majstor, majstorči- dadoh mu deset puta više. Sad je on pre- kožna jakna, na nogama ništa jeftinije
na zapravo, ubrzo ću se i sam u to uvjeriti, neražen. I odbija uzeti toliki novac. No, cipele i, uopće, sav je skockan i dotjeran,
zvao se Hasan. I, tako, od jutra do jutra, od bespogovorno insistiram i Hasan, nevolj- k’o iz radnje.
susreta do susreta, od prvobitnog pozdrava ko i oborene glave, uzima novac, pa diže – Poznavao sam čovjeka koji je radio
i nekoliko kurtoazno razmijenjenih riječi, glavu i pogleda me s nekom pomiješano- od jutra do mraka i zarađivao dva dolara
naši su razgovori bivali sve duži, otvoreni- šću tuge i zahvalnosti u očima. dnevno. A bio je i zahvalan i zadovoljan
ji, srdačniji. Postali smo prijatelji. – Hasane, koliko dnevno zarađuješ? – rekoh nevezano za njegovu priču i s ja-
Počesto sam u povratku kući s posla, – Otprilike ovoliko koliko sam tra- snom namjerom.
a na njegov ljubazni poziv, sjedao s njim i žio od tebe. – Kakve to veze ima s ovim o čemu
ispijao jaki, crni čaj. O Bosni je znao malo, – To je premalo. Premalo za preživjeti, pričam – čudi se.
gotovo ništa, pa me je zapitkivao o svemu, a kamoli za nešto više od toga. – Nikakve! Naprosto se sjetih toga!
detaljno, temeljito. Osim o ratu (nažalost, – Ja sam i zadovoljan i zahvalan – reče, Oprosti! Nastavi!
u to vrijeme i u tom gradu prva i jedina a ionako lijepa čehra još više mu se ozari. I nastavio je. Nisam ga više slušao. n

82 21/2/2019 STAV