Page 57 - STAV broj 360

Slobodni teritorij je u izolaciji. Poput ve- Bosna kolorit. Previše je veza. Izmiješani Bila je percepcija kod većine
likog geta. Unutar tog geta, nepovezane smo u naseljima, u radnim kolektivima,
s glavnom teritorijom, jesu enklave Sre- kumstvima, prijateljstvima, brakovima, stanovništva, u ono doba
brenica, Žepa, Goražde i Bihać. poslovnim i drugim interesima. Ko bi kada se rat rasplamsavao
Sarajevo, glavni grad, nalazi se u okru- bio “lud” da ratuje u Bosni? Je li takvo
ženju. Pod opsadom. U sličnoj situaciji kao šta uopće moguće? A onda, kada su se na na teritoriji nekadašnje
Staljingrad na početku Drugog svjetskog graničnim mjestima prema Srbiji počele Jugoslavije, u Hrvatskoj,
rata. Bez grijanja. Bez redovnog snabdije- ostvarivati najcrnje slutnje, incidenti, po-
vanja vodom, strujom. A ide zima. Drva tom napadi, pogibije, zbjegovi, paljevine, kada je gorio Vukovar,
su najveći problem. Mi smo opet pošte- užasni zločini, kada su počeli pristizati kada su projektili pogađali
đeni te brige. Šuma svuda oko nas. Pro- prognani i užasnuti ljudi iz istočne Bo- stare dubrovačke zidine,
blem je hrana. sne, stanovnici stotinu i koji kilometar
Granatiranje se nastavlja. Tuku sada od granice, u unutrašnjosti, i dalje su bili da će sukob zaobići Bosnu
negdje bliže. Možda baš oko naše kuće, u nevjerici. Željeli su vjerovati da će se i Hercegovinu. Rezoniralo
ili oko devastirane, napuštene zgrade postići dogovor, da će međunarodna za-
Doma zdravlja. Koliko su granata ispa- jednica intervenirati, da će rat trajati ne- se, pričalo na sijelima,
lili do sada. Broji li iko? koliko dana, najviše nekoliko sedmica... uvjeravalo da to nije
Osuđeni smo na čekanje. Sjedimo u Tako su se i ponašali. Malo je ko, tek tako,
garaži. Na kauču. Nekada je bio u dnevnoj bio spreman prekinuti dosadašnji način moguće. Sva je Bosna kolorit.
sobi. Sada je prekriven najlonom, uredno života, odlazak na posao, ispraćaj djece u Previše je veza. Izmiješani
zategnut, spreman za ponovno ga unije- školu, planove za naredni godišnji odmor.
ti, natrag u kuću. Gledam stvari u garaži. Valjda je u ljudskoj prirodi da odgađa su- smo u naseljima, u radnim
Štapovi, duboke ribarske čizme, uredno očavanje s onim što mu nije drago, da se kolektivima, kumstvima,
posloženi i pripremljeni za neko “uobiča- nada, da “pogrešno”, optimistično kalku-
jeno jutro” i pohod prema Drini, alat za lira, misleći da će to neko drugi riješiti ili prijateljstvima, brakovima,
popravak auta, zimske autogume... U tom da će se “samo od sebe” popraviti to nešto poslovnim i drugim
kutu garaže, gotovo da sam mogao osjetiti nepoželjno i neprijatno.
“miris”, prizvuk onog mirnodopskog, od U drugom uglu bili su naslagani ski- interesima. Ko bi bio “lud”
prije nešto više od godinu dana, života... nuti lusteri, porculansko suđe, stvari u pa- da ratuje u Bosni?
Bila je percepcija kod većine stanovniš- ketima, sve ono što se smatralo vrijednim
tva, u ono doba kada se rat rasplamsavao i što je moralo biti sklonjeno. Nabrzaka.
na teritoriji nekadašnje Jugoslavije, u Mač historije, poput kakve oluje, elemen- Sada sjedimo tu, mati, djed i ja, u toku
Hrvatskoj, kada je gorio Vukovar, kada tarne nepogode, prekinuo je uobičajene još jedne “epizode granatiranja”. Rat je.
su projektili pogađali stare dubrovačke tokove naših života, napravio rez. Izgle- Ne uzbuđujem se. Čak me i nije više to-
zidine, da će sukob, zaobići Bosnu i Her- dala su poput dvije obale, razdvojene du- liko strah. Bitno je uteći u sklonište kada
cegovinu. Rezoniralo se, pričalo na sije- bokom vodom, nepremostivo, ta dva pe- granatira. Važno je preživjeti. Svaki dan je
lima, uvjeravalo da to nije moguće. Sva je rioda naših života. borba. Sve se više navikavamo na rat. Samo
je pitanje koliko će trajati granatiranje?
“Sine, brzo idemo”, reče mi mati kad
je bila sigurna da je od posljednjeg ispa-
ljenja prošlo više od pola sata. Izašli smo.
Vani je noć. Oblačno je. Nema mjeseči-
ne. Mrak je naš saveznik. Krenut ćemo
cestom. Ionako se ništa ne vidi.
Kući smo bili oko 20 sati. Sutra ćemo
još koji sat vaditi krompir, ostala je možda
tek četvrtina zasijane površine da se pre-
kopa. Onda, u ponedjeljak, rano ujutro,
niz Krivaju. U Kalesiju. Naš izbjeglički
dom. U slobodu. Ondje gdje nas ne mogu
vidjeti s okolnih brda. U ponedjeljak je
škola. Ma koliko mi bilo mrsko učiti,
školske obaveze jedini su pokazatelj da
se koliko-toliko vraćamo u stanje nor-
malnosti. Ratne normalnosti. Počela je
kiša. Kapi su udarale u armirani najlon
na malom prozoru, ondje gdje je nekada
bilo staklo. Osjetio sam neko olakšanje.
Bio sam umoran, ali u isto vrijeme i za-
dovoljan danas urađenim. Nakupili smo
dosta krompira i to je jedino bilo bitno u
ovom trenutku. Puhnuo sam i ugasio sla-
bičasti plamen fenjera koji je osvjetljavao
podrumske prostorije naše porodične kuće,
polahko uranjajući u carstvo snova... n

STAV 28/1/2022 57