Page 82 - STAV broj 259

STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
Svi živimo u nekoj priči

ČEKAONICA S

POGLEDOM NA SNIJEG

Piše:
Irfan HOROZOVIĆ Neobično je da se sad toga sjećam, ali postojale su neke priče kojima je
ukazivao posebno poštovanje. Dvije su to vrste, zapravo. Jedna bi se mogla
nazvati mučenje nadom i on je znao nekoliko sjajnih primjera, a druga je
iščekivanje smrti...
– Eutanazijske priče?
– Ne. Ni slučajno. Smrt je u tim pričama neizbježna. To jedino ne zna čitalac i
lik o kojem je u priči riječ. Međutim, postoji još neko, neko ko će se potruditi
lažima i drugim vještinama da taj trenutak smrti učini prividom, naprosto
nečim izlišnim, nečim što ne postoji

jedio sam na jednoj od klupa u – Sad se žuriš? – Neobično je da se sad toga sjećam,
bolničkoj čekaonici prije zaka- – Ne baš toliko. ali postojale su neke priče kojima je uka-
zanog pregleda. Neko od mojih – Onda sjedi trenutak-dva kraj mene. zivao posebno poštovanje. Dvije su to
Spredao je dokumente i sad sam I govori mi ti, kao i ja tebi. Profesor mi je vrste, zapravo. Jedna bi se mogla nazvati
čekao da me prozovu. jedanput pričao da si sa zanimanjem či- mučenje nadom i on je znao nekoliko sjaj-
Ljudi su ulazili i izlazili. Neki su otre- tao i neke moje knjige i druge tekstove. nih primjera, a druga je iščekivanje smrti...
sali snijeg sa svoje odjeće. – Razgovarali smo o tom. O pričama, – Eutanazijske priče?
Zaista, kroz veliko staklo vidjelo se romanima, čak i jednom ogledu. Međutim, – Ne. Ni slučajno. Smrt je u tim pri-
kako rominja. Krupan. Čist. Pahulje su li- nikad mu nisam kazao, a tebi pogotovo, čama neizbježna. To jedino ne zna čitalac
čile na behar neke nepoznate ledene voćke. najzanimljivija mi je bila jedna pjesma. i lik o kojem je u priči riječ. Međutim,
Najednom se iz hodnika pojavi mladi Zaista sam se iznenadio. postoji još neko, neko ko će se potruditi,
čovjek u bijeloj jakni pripijenoj uz tijelo – Bila mi je impresivna. lažima i drugim vještinama da taj trenu-
koja je isticala moćni torzo. Očito nije pre- – Nisam sposoban u ovom trenutku... tak smrti učini prividom, naprosto nečim
stao vježbati. Odmah sam ga prepoznao. – Nije ni važno. Odmah ću vam je ot- izlišnim, nečim što ne postoji.
I on mene. Zastao je na putu ka vratima kriti: Oči zatvorskog čuvara. – Znam bar dvije takve priče. Jednu
i ljubazno se nasmiješio. Zamislih se. Kako se sve samo složilo. je napisao začudo naš pisac. Vrhunski.
– Dugo Vas nisam vidio. I koliko je stvari bilo potrebno da bi se to Ipak sam se začudio, jer sam to znao
– Kako ste? Zar... dogodilo. Gledao sam ga s razumijevanjem. odranije.
– Nisam pacijent. Ništa takvo. – Zaista. Pjesme su sublimne. – Znam o čemu govoriš. Znao sam i ja.
– Zato ja ispunjavam vrijeme za neko- – Ipak, romanu je prirođenija istraga. – Nedavno sam pročitao jednu pri-
liko pacijenata. I to ne samo u čekaonici... Tako je valjda od antičkih romana do danas. ču, nije tvoja, ali me je podsjetila na tebe.
Nasmiješio se. – Otkako je Umberto Eco napisao Ime – Možeš li mi kazati nešto više?
– Tu mi je zaposlena prijateljica. Pošao ruže, nastala je poplava romana koji se do- – Do u detalje. Mislim da mi ju je Pro-
sam da je obiđem... gađaju u srednjovjekovlju ili nekim drugim fesor nekad spominjao, ali tek sam sad
Bio je to Pačariz. Sadik Pačariz. starim vremenima i osnova im je detekci- shvatio šta je zapravo mislio. Što se kaže,
– Ko zna zašto, pomislio sam da je u ja kako bi ispričali ono što žele ispričati. njen mi je naslov navrh jezika, ali opet
pitanju neki slučaj. Bolnički slučaj. I neki naši pisci to su zdušno prihvatili. nekako skriven.
– Znam da ste pomislili na to. Sa smrt- Profesor je to osjećao kao tjeskobu. – Da, priče i jesu neka vrsta podsjetnika.
nim ishodom? – Nije to Ecov izum. On je priči do- – Svi mi živimo u nekoj priči iako toga
– Razmišljanje nije doprlo do tog. Bio dao svoju erudiciju i poseban smisao za nismo svjesni, čak i kad nas neki dijelo-
je to samo osjećaj. humor. To je valjda roman učinilo tako vi neodoljivo podsjećaju na ono što smo
– Naravno. Ovdje je u pitanju poro- privlačnim. sami doživjeli.
dična stvar. Uostalom, to se nikad ne zna. – I oduševljavalo Profesora. Ponekad Onda su me prozvali.
mi je nadugo i naširoko objašnjavao po- Sadik je ustao, pružio mi ruku i išče-
– Zaista me se sjećate? rijeklo nekih imena. I stalno se smijao. znuo kroz vrata. Njegova je jakna za trenu-
– Kako ne. Istražitelj koji voli čitati. – Nimalo se ne čudim. I on je bio znalac. tak bila posve neprepoznatljiva u gustim
I Profesor mi je mnogo pričao... – Ni film nije iznevjerio knjigu. pahuljama. Potom se izgubila.
– Pokopali smo ga. – Kinoteka i biblioteka su povezane. Snijeg je i dalje spokojno padao. Kao
– Znam. Nisam mogao doći... Vidiš Dio su iste porodice. da ništa od svih razgovora u čekaonici
i sam... – Ljudskog iskustva. nije čuo.
– Vidim i znam. – Naravno. Ili ga nisu ni dotakli. n

82 20/2/2020 STAV