Page 29 - STAV broj 339

BOŠNJAK U NEW YORKU

Zabilješka iz JNA

O BEĆIRIJU

ZVANOM TALIJAN

Nije znao ni riječi našeg jezika, sve su mu morali prevoditi. Odavao je utisak
kao da je pao s Marsa. Pogrbljen, hodao je kao pravi gorštak, noga ispred
noge, preplanuo, s ogromnim buljavim očima i opuštenom vilicom. Kapu je
nosio nabijenu preko velikog naboranog čela do samih obrva. Desetar Mirić,
Piše: Bećirijev zemljak s Kosova, bio je zadužen da ga drži na oku.
Nebojša
ŠERIĆ ŠOBA

iko, ama baš niko nije znao šta Bećirija smo pazili i pomagali mu jasno da ovaj ništa ne konta, bacio se na
ga čeka u JNA. Svi smo znali koliko smo mogli, a on bi na sve govorio Šipku i na mene. Tjerao nas da kosimo
kuda idemo i koji nam je VES, “po” i “čka bre?” (na albanskom “po” zna- travu starom seljačkom kosom. Kako to
Nali dalje je od toga sve bila eni- či “da”, a “čka” znači “šta”). Znao nas je nikad nismo u životu radili, mlatili smo
gma. Stariji su pričali svoje doživljaje, dobro iznervirati jer je u svemu kasnio i po travi satima na užarenom sinjskom
gdje su bili i šta su radili. Svaka genera- sve nas vukao unazad (u kolektivnu ka- suncu. Tuda bi prošao i stari zastavnik
cija imala je svoje priče koje su se svo- znu i sklekove). Nekad bi samo stajao “Kokolo”, otac pjevačice Ljiljane Niko-
dile na isto. Čak ni prvih nekoliko dana i luđački se smijao, kao da ga sve to ne lovske iz grupe “Magazin”.
ništa nije bilo jasno, dok desetari nisu tangira. Svaki obrok prvo bi očima pro- Raspad Jugoslavije počeo se osjećati
nakon tople dobrodošlice sve preokre- gutao, a onda sočno zagrizao krišku kru- u zraku za one koji su znali slušati vijest.
nuli u totalni napad na mozak i tijelo. ha. Nekad bi ga njegovi Albanci primili Lokalni su to definitivno znali. Čekali
Neizbježna brutalnost bila je tu i treba- u svoje društvo, ali ni oni nisu znali šta smo vikend da zbrišemo preko ograde u
lo ju je izdržati. će s njim. On je, jednostavno, bio preda- grad na pizzu u jedinu pizzeriju “Borgo”,
Sjedio sam nedavno u Sarajevu sa Šip- leko od svih nas. gdje su vojnike kako-tako prihvatali. Jed-
kom, jedinim Sarajlijom u PVO bateriji Mučno je bilo gledati kako mu na nom smo poveli i Bećirija, koji nije imao
kasarne “Kovčanje” na Malom Lošinju s njegovoj smjeni za čišćenje WC-a uba- prebijene kinte. Sve što bi dobio slao je
kojim sam proveo nerazdvojnih godinu ce pivsku flašu u čučavac, pa je on onda kući. Teško da ću zaboraviti trenutak
dana, i razne teme bile su na stolu. Prisje- mora vaditi. Ruku na srce, i drugima se kad je na moje oči prvi put probao picu,
tili smo se gomile likova i događaja klase to radilo. Čišćenje WC-a pod maskom s slasno zagrizao povelik komad, i to zalio
1987/1988, smijali se i čudili apsurdnim posutom kiselinom i ribanje četkicom za Coca-Colom. Već se bio udebljao petna-
situacijama u kojim smo se zaticali. U zube bilo je “moderno”. Ni kriv ni du- estak kila i postao skoro neprepoznatljiv.
neka doba neizbježno iskopasmo lik Na- žan, Bećiri je na sebi imao pik kojeg se Nigdje onog starog Bećirija na kojem je
ima Bećirija, seljaka s ko zna koje plani- nije mogao otarasiti. U svom tom ludilu sve visilo.
ne, kojem je JNA došla najvećim dijelom on je tiho skupljao svoje (a i odbačene) Pred sami kraj vojnog roka nas troji-
kao odmor od svog svakodnevnog muko- jutarnje marende (keks i sok), pakovao ca bili smo najstariji vojnici na spratu i
trpnog dirinčenja na selu. ih i slao svojima na Kosovo. mogli smo raditi šta smo htjeli. Odlasci
Bećirija su odmah po dolasku nazva- Nakon obuke, poslaše Šipku, Bećirija u grad postali su dosadni, brojalo se “sit-
li Talijan, najvjerovatnije iz pogrdnih ra- i mene u prekomandu u kasarnu “Kula” no”. Padale su recke u kalendaru i štri-
zloga. Nije znao ni riječi našeg jezika, sve u Sinj da cijepamo stražu. Dok smo se hirali zarezi na uprtačima. Pitao sam se
su mu morali prevoditi. Odavao je utisak truckali u kamionu za Split, objasnio sam šta će s nama biti kada se vratimo, a po-
kao da je pao s Marsa. Pogrbljen, hodao mu (ko zna kako) da je sada “džomba”, da gotovo šta će biti s Bećirijem. Za razliku
je kao pravi gorštak, noga ispred noge, više niko neće ništa da mu sere, da može od Šipke i mene, koje je čekao fakultet,
preplanuo, s ogromnim buljavim očima spavati do sedam i da je najgore prošlo. Bećirija su čekali stoka i oranica. Kakva
i opuštenom vilicom. Kapu je nosio na- Razvukao je ogromni osmijeh preko ci- li je njegova perspektiva? Šta li je Bog
bijenu preko velikog naboranog čela do jelog lica, zagrlio me i sočno poljubio. njemu namijenio?
samih obrva. Nismo se bili pošteno ni raspakovali, a Ponekad se sjetim Malog Lošinja i Si-
Desetar Mirić, Bećirijev zemljak s Ko- Bećiri se izvalio na krevet i krenuo da hrče. nja i pitam se šta je s Bećirijem. Je li živ?
sova, bio je zadužen da ga drži na oku. A Zastavnik Pandurević, sa Sokoca, kad Volio bih ga odvesti u “Peter Luger Ste-
kada Bećiri nije ništa kontao, ili nije htio bi se napio, pjevao je erotske pjesmice tipa ak House” i gledati kako sočno jede ve-
da skonta, penjao se Mirić na drvo i tre- “mala moja iz Drkanovaca, šta li radiš kraj liki odrezak, pa onda liftom na vrh Em-
sao lišće da bi to ovaj morao pomesti. A ovaca”, dok nas je cinično podjebavao za pire State Building da ga slikam kako se
onda bi ga tjerao da radi sklekove i nešto koješta. I on je imao pik na Bećirija jed- smije. A možda nakon svega da konačno
mu vikao na albanskom. no vrijeme. Ali kako mu je brzo postalo razmijenimo i koju rečenicu. n

STAV 3/9/2021 29