Page 47 - STAV broj 362

BOŠNJAK U NEW YORKU

U posjeti sjećanjima
TERASA NA

DŽIDŽIKOVCU

Mnogo godina poslije na terasu se dolazilo iz drugih
razloga. Dječije igračke, svirku i ispuhivanje cepelina
Piše: zamijenili su džointi i šprice za ubrizgavanje heroina.
Nebojša Pandemija narkomanije krajem osamdesetih bila je zahvatila
ŠERIĆ ŠOBA
Džidžikovac, rijetko ko je ostao pošteđen.

alo šta je bilo uzbudljivo kao po- Pogled bi zatim krenuo udesno, prema štri- I idemo na svoj tok.
peti se na terasu zgrade Džidži- kovima punim svježe posteljine svih komšija Hej, hej, rokeri u pogon!
kovac broj 15. Sam čin penjanja iz zgrade. Zatrčavao sam se i licem probijao
Mza mene klinca bila je neka vrsta kroz svaki čaršaf. Bilo je to neko čudno, neopi- Nakon tog “hita” napravili smo koncert
malog poduhvata. Plašio sam se visine i na sivo zadovoljstvo. Morao sam paziti da šta ne na terasi. Po sebi smo pokačili bedževe “Ener-
(našem) drugom spratu, a treći je već bio u oborim, da me to kasnije ne bi skupo koštalo. goinvesta” koje je moj stari skupljao, nismo
rangu Himalaja. Od trećeg sprata uspinje se Sljedeća stvar bile su štipaljke u staroj imali druge. Zamišljali smo da su ispred nas
uskim stepenicama omeđenim metalnom ogra- “Kraš” zahrđaloj metalnoj kutiji za bom- stotine hiljada ljudi dok smo mlatili po žica-
dom do samog vrha stepeništa. Tu se nalaze bone. S njima sam gađao raju koja se, kad bi ma. I ostala djeca došla su vidjeti šta to lupa-
vrata koja su nekada otključavana ogromnim primijetila da sam gore, trkom penjala da i mo. Vrtjeli smo svoj hit nekoliko puta ukrug
zahrđalim ključem za koji je trebao oružani oni uživaju u pogledu, u nekoj novoj avantu- dok nas nisu otjerali.
list. Do ključa terase nije bilo lako doći, jer ri. Nekada smo pravili padobrane od salveta Mnogo godina poslije na terasu se dola-
čim bi ruka krenula prema mjestu za vješa- i bacali ih, kasnije i papirne avione kojima zilo iz drugih razloga. Dječije igračke, svirku
nje ključeva u hodniku, na staroj metalnoj bi zapalili krajeve, simulirali pogođene nje- i ispuhivanje cepelina zamijenili si džointi i
vješalici za 300 kaputa, neko bi to primijetio mačke “štuke”. Brali bismo bobice iz žbunja šprice za ubrizgavanje heroina. Pandemija
i uslijedilo bi pitanje: “A šta ćeš na terasi?” i puhaljkama gađali sve što se kretalo. Idila narkomanije krajem osamdesetih bila je za-
Ruka bi se odmah kretala nazad, a ključ bi bi trajala sve dok se na terasu ne bi popele hvatila Džidžikovac, rijetko ko je ostao po-
ostao na svom mjestu. teta Kadra ili teta Ziba, koje su nas tjerale šteđen. Nakon što su komšije shvatile šta se
Ipak, dešavalo se da niko od starijih ne jer smo im skakali po plafonu. Niko nije htio gore dešava, stvar je brzo bila gotova, “djelat-
bi ništa primijetio pa bih nečujno uzeo ključ da se mnogo djece igra na terasi naše zgrade. nosti” su se preselile drugdje.
i krišom iza sebe zatvorio vrata stana. Stajao A onda sam slušao priče prethodnih ge- Ubrzo nakon toga počeo je rat, pa tek
bih neko vrijeme u čarapama na bodljika- neracija, koje su eksperimentirale na terasi. onda nije bilo govora o izlasku na terasu. Je-
vom otiraču i osluškivao zvukove. Da li neko Jedne godine Mišo i Ahmet zafrkavali su se sa dan dan granata kalibra 105 mm spucala je u
možda silazi odozgo, otključava vrata, možda zračnom puškom, gađali golubove i vrapce, a masivni dimnjak, ali nije eksplodirala. Ostala
neko upravo prilazi zgradi? Onda je uslijedio onda je Ahmet spucao Mišu tik pored oka, pa je zaglavljenja u zidu. Ljudi iz KDZ (kontra-
brz trk po hladnom cementu sve do početka je i toj igri došao kraj. Bojan se kasnije znao diverziona zaštita) namučili su se dok su je
uskih stepenica. U strahu bih progurao gla- s nekom curom zatvoriti na terasi, bacali su izvukli, a svi stanari zgrade morali su sići u
vu kroz gelendere i pljunuo u ambis hausto- klipove pojedenog kukuruza na nas koji smo podrum dok se stvar nije deaktivirala.
ra. Brojao koliko sekundi treba da pljuvačka igrali klikera. Prošle godine, kad sam bio u posjeti svo-
padne, eventualno ciljao neki predmet koji se Kad smo bili malo stariji i kad su nam jim prestarjelim roditeljima, popeo sam se
nalazio dolje. A onda bih se, prestravljen od dosadili klikeri, odlučili smo napraviti bend. gore da vidim šta ima. Dok sam se upinjao
uskih stepenica, dovukao nekako do vrata i Nazvali smo ga “Rock uragan”. Dido, Rogi i ja da bilo šta osjetim, namirišem, shvatio sam
s grimasom na licu pokušavao okrenuti teš- nismo imali nikakve instrumente osim dvije da je stare magije davno nestalo. Osjetio sam
ki ključ u bravi. Nekad bi vrata bila otvore- akustične gitare, tako da je Dido udarao ra- to. Grozničavo sam tražio pogledom nešto po-
na, što je značilo da je neko već gore, pa bih zvaljenim ofingerima po kanti od polikolora. znato, neko ime izrezbareno na ogradi, otisak
se brže-bolje vratio. A kada nije bilo nikoga, Na terasi smo pravili prve “probe” i uspjeli na katranu, neki znak mladosti i razbibrige.
vrata bi se otvorila i puknuo bi veličanstveni sastaviti pjesmu koja je išla ovako: Pogled na Covidom zaraženo Sarajevo nije
pogleda na suncem okupani Trebević, jarka davao nikakvu utjehu. Jedino je stara “Kraš”
svjetlost okupala bi mračni i prašnjavi haustor. Kroz noć se probija zvuk. zahrđala metalna kutija za štipaljke i dalje
Iskoračio bih nekoliko koraka do ograde Negdje smrdi luk. bila tu. Držao sam je neko vrijeme u rukama
terase i duboko udahnuo. Na momente mi se Ajmo na Babin kuk. i okretao prisjećajući se imena i likova koji su
činilo da sam poletio, dotakao vrhove starih Rijeka Piva teče, a naš stan kreče. tu kutiju svakodnevno koristili. Stajao sam tu
topola (kojih odavno nema). Ali čim bi po- Cirkusanti su blijedi, a mi ne znamo šta još neko vrijeme, zahrđao i nikakav, a onda se
gled pao prema dolje, na dvorište i djecu koja nas slijedi. “strašnim” uskim stepenicama vratio odakle
se igraju u prašini, prepao bih se i ustuknuo. Ali mi samo drndamo rok. sam došao. n

STAV 11/2/2022 47