Page 52 - STAV broj 362

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (41)

KAD IM DJECA OGLADNE,

MAJKE SU SPREMNE NA SVE

“Hranu valja zbaviti. Kako, pitamo se. Znamo u selu ko ima viška.
Otišle bismo zajedno iskat’ za djecu. Pa neće ni ovo vječno trajati!”

Žene su klimale glavom. Da bi potom jedan piskutav glas rekao:
Piše: Ammar KULO
“A ako ne daju?” Ponovo je nastupila tišina. Sada još ozbiljnim
tonom, progovorila je ona žena: “E, onda valja otimat’! Svi zajedno,
zato smo vas i zvali. Djeca moraju jesti.”

ktobar. To je prelazni, pro-
mjenjivi mjesec, posebno na
planinskom području. Može
Oproći s velikim brojem sun-
čanih dana. Može biti cijeli kišan. Nije
iznenađenje ako i prvi sezonski snjegovi
padnu u oktobru.
Ovaj “listopad” došao je s vjetrom i
zebnjom! Selo Kalesija zbijeno je izme-
đu Konjuha i Zvijezde u svoj svojoj lje-
poti, ali i surovosti kad dođu hladni dani.

NESUĐENI DRVOSJEČA
Zalihe su drva pri kraju. Odlučio sam
uzeti stvari u svoje ruke. Uzeo sam ručnu
sjekiru, onu koju smo donijeli iz Olova, i
zaputio se u šumu. Nekih pola kilometra
od sela, na dijelu padine prema Krivaji,
primijetio sam nekoliko stabala grabovi-
ne. Uz bukvu, to je najkvalitetnije drvo
za ogrjev. Spustio sam se s ceste, došao do
jednog stabla za koje sam procijenio da
ga mogu dovući do doma i počeo zasije-
cati deblo pri dnu.
Iznad mene, preko ceste, dvoje djece
čobana. Dječaci. Možda koju godinu mlađi čuđenjem nastavio dalje govoriti: “Kakav krađi”. Otvorio sam vrata. “Šta si to uradio?
od mene. S prvim zvucima udara sjekire šumar?! Ja sam vlasnik!” Nije mi bilo ni- Pred Nefušom sam htjela u zemlju propa-
ono dvoje djece se čudno zgledaše, da bi šta jasno. “Ali nije ograđeno. Nije ničije, sti! Moje dijete! Ko ti je to rek’o? Ko te
potom jedno otrčalo ka selu. Nastavio sam državno je...”, govorio sam mu. Potom je je navratio? Od koga si to vidio?”, ružila
udarati sjekirom u dno stabla. Ljuštila se taj stariji čovjek uzdahnuo, nekako sa sje- me mati. Počeo sam plakati i kroz jecaje
kora, izbijala je bjelina ispod, sa svakim tom pitao ko sam, čiji sam, odakle sam. izgovorio: “Mislio sam da je državno! Tre-
udarcem deblo je bila tanje. Već pola sata Pokušao sam uporno objasniti da trebam ba nam drva.” Mati me, sada bojažljivo,
sam bio tu, oznojen, u silnom trudu da drva. Blago me naružio i na kraju više “za- pogledala, prišla i zagrlila. Potom se po-
presiječem i oborim stablo. Odjednom, molio” nego zaprijetio da se ne vraćam, čela smijati: “E, moj drvosječa, da to više
na ulici se pojavio prilično namrgođen da je šteta ovo drvo ovako mlado posje- nikada nisi uradio! Moraš pitati! Idi sad.”
čovjek, glasno vičući: “Stani! Ko ti je to ći, da se može klizište pokrenuti ako se
dozvolio?” Zastao sam na trenutak i upi- nekontrolirano sječe, da se mora držati NEUSPJELI PREGOVORI
tao: “Molim?” Čovjek je sada bio ispred nekog reda... Nisam ga razumio. Rat je. Istrčao sam prema obližnjoj livadi na
mene, nekako prijeteći se nadvijao, oštrim Trebala su mi drva. kojoj smo igrali fudbala. Ispod su bili ce-
tonom kazavši: “Šta radiš, jesi l’ poludio? Kao pokisao, teškim koracima vra- sta i Vasvin restoran, pa Krivaja, potom
Odmakni!” Napravio sam korak unazad, ćao sam se u izbjeglički dom. Nekako je, Konjuh, koji se uzdizao visoko pod nebo.
u ruci sam držao sjekiru. “Vi ste šumar? i prije nego ću doći, ta vijest prostruja- Gorostas kao da je dodirivao sive, debe-
Trebam drva.” Čovjek je razgoračio oči, s la selom. Mama je znala! Sin jedinac “u le oblake ili su oblaci bili suviše nisko.

52 11/2/2022 STAV