Page 53 - STAV broj 362

Tmurno. Hladno. Vjetar. Sjeverac.
Šiba me u lice. Kao da na trenutke, kad
zapuše, neko prisloni komade ledenica uz
mene. Onda, u sljedećem trenutku, kad
prestane puhati, kroz cijelo tijelo prostru-
ji krv, tjerajući crvenilo u obraze. Stojim
na brežuljku. Gledam. Dolaze kola. Voj-
ni džip. Jedan pa drugi. Izlaze vojnici.
Postavljaju stražu na ulazu u restoran.
Potom dolazi tamnoplavi policijski golf.
Zatim još dva auta. Mercedes i još jedan
golf. Potom stojadin. Izlaze ljudi ozbiljna
lica s torbicama.
Prilazim bliže, skoro sam na cesti koja
razdvaja livadu od dvorišta restorana. Voj-
nici me spaziše. Pokazuju mi rukom da
se udaljim. Živo me zanima šta se dešava.
Ahmo mi ništa nije rekao.
Ponovo odlazim na obližnji brežuljčić,
dovoljno daleko da me vojnici ne upozo-
ravaju, dovoljno blizu da mogu sve vidjeti.
Izlaze. Dvojica u maskirnim uniformama.
Žučna rasprava. Unošenje u lice. Nisu se
rastali u prijateljskim odnosima. Sad ja- se još ak’ ustreba.” “Jest, pravo si rekla”, NEŠTO SE KRUPNO SPREMA
sno vidim, na rukavu onog prvog vojnika potvrdiše ostali na sijelu. Potom nastavi: Došli smo kući. Mati je otišla u dio
je šahovnica, obilježja HVO-a. “Djecu treba nahraniti... A hrane je sve prostorije koji je bio neki vid improvi-
Odlazim u selo. Svi su primijetili da manje. Ide zima. Nit’ gdje nabaviti, nit’ zirane kuhinje. Uzela je hranu i počela
se nešto dešava, ali niko ništa ne zna. Na- gdje kupiti!” raspoređivati u manje kutije... Potom je
ilazi grupa Kovačićana, upravo iz smjera Nastao je tajac. Žena je zatim zasta- te kutije stavila u sanduk u kojem je sta-
restorana. Pitamo znaju li oni išta. “Prego- la kako bi se pribrala, kao kad se glumci jala posteljina, a dio u ladice ispod krpi i
vori, piši propalo!”, govori jedan od njih. pripremaju za glavnu tačku, koncentrira- garderobe. Pomagao sam. Pomislio sam,
Vraćam se na brežuljčić. Pojedina ju se na ono od čega zavisi uspjeh cijele možda je i dobro što se pročulo da su
auta se pale. Odlaze. Vidim Ahmu. Vidno predstave... “Hranu valja zbaviti. Kako, nam pokrali brašno prilikom prevoza iz
zabrinut. Puši. U razgovoru je s nekim. pitamo se. Znamo u selu ko ima viška. Milankovića. Ovako možemo biti meta.
Obilježja Armije RBiH. Pozdravljaju se Otišle bismo zajedno iskat’ za djecu. Pa Neimaština ne bira. Raspoređivali smo,
prije nego će sjesti u auto. neće ni ovo vječno trajati!” pakirali i prepakirali ono malo hrane što
Sve se uskovitlalo, uzavrelo. Nešto je Žene su klimale glavom. Da bi potom je bilo, skrivajući je po kući. Legao sam
tu. Osjeti se u zraku. Nervoza raste. Blo- jedan piskutav glas rekao: “A ako ne daju?” oko dva sata iza ponoći, umoran i neka-
kada i dalje traje. Sve je manje i manje Ponovo je nastupila tišina. Sada još ko težak, u želji da što prije zaboravim
potrepština, hrane, garderobe, goriva. ozbiljnim tonom, progovorila je ona prethodni dan.
žena: “E onda valja otimat’! Svi zajed- Ujutro su me zvali Fahrudin i Emir
ŽENE PREUZIMAJU INICIJATIVU no, zato smo vas i zvali. Djeca moraju da igramo fudbala. Svanuo je sunčan dan.
Navečer sijelo. Pozvani smo kod kom- jesti, je l’ de?” Sušta suprotnost jučerašnjem. Šutali smo
šinice M. Muž joj je dobio vanredni zada- Uslijedio je žamor, žene su pričale loptu, smijali se, uživali u ponovo vraće-
tak. Otišao je u Pasku Luku. Valja ospo- uglas, čas jedna, čas druga, čas sve zajed- nom ljetu, razgovarali o školi, o curama
sobiti neke akumulatore. Dočekuju nas no, kao da se svađaju, kao da raspravljaju... (sad smo bili “veliki”), o ko zna čemu kada
s halvom. U ovom vremenu neimanja to Tonovi su postojali tiši i na trenutak sam je cesta ispod nas zatutnjala... Kamioni –
je kao praznik... zaspao. Bilo je iza dvanaest na satu kada jedan, pa drugi, kolona vozila.... Jedan je
Igram se s mlađom djecom. Čitam me mati probudila da idemo. vukao top, u drugom nismo bili sigurni
im priču, slikovnicu o Bijelom očnjaku. šta se prevozi... Kamion s ceradom skre-
Jack London. Uspio sam ih uspavati. I nuo je na proširenje, izašli su vojnici...
sam sam pospan. Ali ne mogu zaspati. “Zdravo. Kuda, momci?”, Po prirodi radoznao, sišao sam dolje do
Tek onako preklopih oči. Na tom su si- upitah. “Rekli su nam ceste nastojeći uspostaviti komunikaciju.
jelu samo žene. Smiju se. Potom tajac. “Zdravo. Kuda, momci?”, upitah.
Slijedi neki ozbiljan govor. Valjda nije o Solun. Mislili smo da “Rekli su nam Solun. Mislili smo da na-
meni i tom prokletom grabovom drvetu. padamo Grčku”, smijući se rekoše voj-
Naćulio sam uši i pretvarao se da spavam. napadamo Grčku”, smijući nici. “Blizu ste, možda desetak minuta
Dobro poznati glas pravi uvod. “Drage se rekoše vojnici. “Blizu odavde”, rekoh. “Imamo mi i Solun, i
moje, večeras smo se okupile da bi razgo- Rimski most, i Obelisk ovdje u Olovu”,
varale o onom šta je najbitnije, vjerujem, ste, možda desetak minuta dodah. “Aha. A ti si iz Olova?”, upita me
svakoj majci – djeca! Djecu valja obuči, jedan od vojnika. “Da”, rekoh. “E pa ne
obezbijediti im kakav-takav krov nad odavde”, rekoh. “Imamo idemo u tom smjeru”, reče vojnik dok se
glavom... To manje-više imamo, nekako mi i Solun, i Rimski most, i uspinjao nazad na kamion. Ostavio me u
ćemo se prekomodati. Nek’ manji nose od nedoumici, ali sam znao da se nešto kru-
većih... Nije niko na ulici. Stisnut ćemo Obelisk ovdje u Olovu.” pno sprema. n

STAV 11/2/2022 53