Page 59 - STAV broj 171

Piše: Elvir MUSIĆ Bajramski nasihat

Protekle sedmice koračao sam za- Oko čega
raslim poljima po kojim sam prije se gložimo
nešto više od trideset godina pro-
vodio dobar dio ljetnog raspusta i Razočaran sam, moj Rahime. Razočaran time što nas sve što
razmišljao o ljudima koji su ta polja ono- proživjesmo ne opameti i ne zbliži. Kako nas tegoba koju smo
mad obrađivali, a više ih nema među živi- pregrmjeli preko glave nije bar toliko opametila da se slažemo
ma. Razmišljao sam o životu i vremenu, oko nekih osnovnih stvari
o ramazanskim danima koji mi nekako
traju duže no obično, ali ne tako dugo da na svu tu našu djecu? Sve te naše ljude “Vidiš, o međi razmišljaš, a ne raz-
bih osjetio kakvu patnju, već, naprotiv, koji će rasti, stasavati i život provoditi po mišljaš o tome kako mladi više ne traže
neku vrstu duhovne punine i svjesnosti i bijelom svijetu?” mišljenje starijih. Ali, eto, kad si me već
blagorodnosti samog vremena u ramazan- pozvao da iznesem mišljenje, na meni je
skim danima. Razmišljao sam o mnogo “Mislim da na to malo ko i pomišlja. da i kažem šta mislim. I drugi, kao i ti,
čemu. Na iskraju, čovjek kad ostane sam Razočaran sam, moj Rahime. Razočaran razmišljaju o nečemu što se već desilo,
sa sobom i nema šta pametnije činiti nego time što nas sve što proživjesmo ne opa- a ne o onome šta se dešava. A dešava se.
razmišljati. O svemu. I o tome da se, upr- meti i ne zbliži. Kako nas tegoba koju Dešava se to da međnika nema, ali ne i
kos svemu, i dan danas najljepše osjećam smo pregrmjeli preko glave nije bar to- da su nestali. Samo su promijenili oblik
upravo u tom majčinom rodnom mjestu, liko opametila da se slažemo oko nekih i formu. Prešli su u ljudske misli pa su
gdje sam dobrodošao samo zato što sam osnovnih stvari?!” svi omeđeni i oivičeni nekim svojim in-
nekako svoj na svom. I među svojima. teresima koji su sitni koliko i oni sami.
“Nemoj biti razočaran i nemoj da Međnici su prije bili razlog za svađu, a
“Kakve li su tebe muke spopale pa te čudi odnos odgovornih prema ono- sada su razlozi za svađu drugačije priro-
trabunjaš po tim ostrugama”, začuh po- me prema čemu bi morali biti odgovor- de. Postoje, dakle, međnici samo što mi
znati glas starine Rahima. Već je poodav- ni. Na iskraju, pogledaj samo o čemu ti toga nismo svjesni. I nikako da pređemo
no kročio u osmu deceniju, a još je lahak razmišljaš. O međama. I međnicima. I svoje međe i sastanemo se s drugima. I
kao pero i ništa mu nije ni mrsko ni teško. veliš da, eto, razmišljaš o tome kako su porazgovaramo. I shvatimo šta nam je
Težak život čovjeka koji je proživio štošta se ljudi svađali i trvili oko nečega toli- bitno i oko čega treba da se okupljamo.
nemilog, živio i u Rusiji i u Americi, na ko beznačajnog da ga sada nema. Možda Evo, neka Bajram bude nešto oko čega
njegovom licu kao da nije ostavio traga. nasljednici ovih polja sada ni ne znaju ćemo se okupiti i ispoštovati Poslanikove,
da su ih naslijedili. Dobro, rode, otkud a. s., riječi prema kojim dva muslimana
“Moj Rahime, razmišljam o nečemu onda ovolika trvenja oko svačega, a nema ne smiju osvanuti na Bajram zavađeni.
o čemu urijetko razmišljamo. A treba- međa i međnika?” A zavađeni smo. Čim u našim glavama
li bismo.” postoje međe i međnici, zavađeni smo.
“Voljan sam čuti tvoje mišljenje. Mi- Itekako smo zavađeni.” n
“A to je?” šljenje čovjeka koji je tolike godine po
“Međa.” svijetu sabirao iskustvo, proživio svašta,
“Kakva? Zar negdje vidiš među? Jesi a ipak uspio ostati miran i staložen.”
li nogom zakačio za kakav međnik na
ovom prostranstvu zaraslih polja? Može
li čovjek razmišljati o onome čega nema?”
“Pa u tome i jeste poanta moga raz-
mišljanja. Poanta i jeste da se razmišlja o
nečemu čega nema, a nekada je bilo razlo-
gom brojnih svađa, prepirki, mržnji, pa
čak i korištenja svakojakih oružja, zbog
čega su mnogi završavali i na hlađenju u
nekom od nekadašnjih kazneno-poprav-
nih domova širom Jugoslavije.”
“Znam šta želiš reći. Stvarno znam. I
stvarno i ja nerijetko o tome razmišljam.
Sam sam ovdje pa mogu da razmišljam. To
mi nekako najjeftinije. Moji su tamo. Ja
naletim s vremena na vrijeme, narazmiš-
ljam se, pa opet svojima. A i ovdje sam sa
svojima. Svugdje sam nekako sa svojima,
a kao da nisam više nigdje pa me strah
za našu djecu po svijetu. Jer, ako ja ovako
razmišljam, kako bi mogla razmišljati ta
djeca koja su rođena kojekuda po svijetu?
Imamo mi o mnogo čemu razmišljati, ali
pretežno o tom bitnom koječemu ne raz-
mišljamo već se zaokupljamo svim onim
koječime što nas međusobno razdvaja,
svađa i udaljava. Misliš li da neko misli

STAV 14/6/2018 59