Page 53 - STAV broj 433 - 434

je ovdje. Mirel ubacuje ključ u bravu “Lav”. Dolje, dalje stoji spomen-obilježje govorio je rezignirano rođak. “Popravit će
i jedva čujno okreće polukrug. Ulazi- na Gavrila Principa – za jedne teroristu, za stanje”, reče djed. “I to ti Nedžmija vje-
mo u hodnik. Svjetla su pogašeno. Ne druge heroja. Neovisno kako ko gledao na rujem. Kažu mi to mnogi. Al’ za to treba
čuje se ništa. Njegovi roditelji spavaju. njega, svi su saglasni da je to bio prvi pu- vremena. Da država stane na noge, deset
Odlazimo u radnu sobu. Pali dugme na canj u Velikom ratu ili Prvom svjetskom il’ dvadeset godina. A ja ću tada imati
kojem piše “Power”. Pojavljuje se zeleni ratu, kako će ga kasnije nazvati. S desne preko pedeset”, čvrsto je Ahmo branio
ekran s oznakom Windows 95. Mirel vadi je strane nekadašnje sjedište centralnog svoje stavove.
kartu iz džepa, okreće je na onu stranu na komiteta, onog republičkog, mjesta na Sada smo bili prvo auto ispred semafo-
kojoj pišu podaci. “Čitaj, cifru po cifru”, kojem su se donosile sve odluke nakon ra. Pokazivalo je crveno. Ahmo je pogledao
obraća mi se naredbodavnim glasom. Drugog svjetskog rata. Sada je tu sjedište prema meni. “Za tebe nije kasno. Moje je
Glasno i polahko izgovaram “658691”. Američke ambasade. I tu se, od završetka prošlo”, govorio je s nekom dozom sjete.
Čuje se karakteristični zvuk spajanja pre- Agresije naovamo, ponovo donose važne “Nemoj tako, ljudi počinju živjeti u četr-
ko telefonske linije. “Radi! Radi! Imamo odluke za ovu zemlju. desetoj, najveći državnici, biznismeni su...”
besplatno internet!”, ushićeno uzvikuje. Na putu prema Skenderiji prolazimo Nisam stigao završiti rečenicu, Ahmo se
Sljedećih nekoliko sati, do zore, a ni- pokraj Kina “Radnik”, odakle se otvara okrenuo, kažiprst uperio prema meni i na
smo ni primijetili kako je vrijeme brzo pogled na Alipašinu džamiju. I tu je ze- neki komičan način rekao: “Nedžmija, unuk
prolazilo, proveli smo po bespućima In- mlja krvlju zalivena. Već vidim bosanske bi ti mogao raditi kao propagandista. Znao
ternet Explorera. vojnike, naše hrabre pretke, što vode po- sam jednog u ratu. Održi vatren govor, dođu
“A da ti otvorimo e-mail”, upita Mirel. sljednju bitku protiv austrougarske čizme gušteri...” “Ko su gušteri”, upitah, “Regruti.
“Može, kad već insistiraš. Pa da se može- koja nadire u grad prije tačno 120 godina. I oni ga gledaju s onim naivnim okicama,
mo dopisivati. Valjda ću i ja ubrzo naba- Cijelo je Sarajeva na krvi pravednika. puni života, kuraži... A propagandist, mo-
viti računar”, kazah s nekom dozom sjete. Onih koji su se borili da ne zavlada zulum ralist se ispali. I tako hoda iz kasarne u ka-
“Hajd’ neki nick”, reče Mirel. “Šta je nick”, ma s koje strane dolazio. I zato uvijek kada sarnu, iz kancelarije u kancelariju. Ne vidi
upitao sam. “Nadimak, nešto tebi svojstve- dolazim u ovaj grad u meni nešto titra, rova čitav rat. Radi svoj posao...”
no, po čemu bi volio da si prepoznatljiv u grudi mi se šire, zove me odnekud, nešto Pripalio je cigaretu. Prešli smo glavnu
virtualnom svijetu”, objašnjavao je. “Stavi što se ne vidi, ne čuje, ali kao da se može raskrsnicu. Sada se jasno vidio Privredni
‘sevdahlija’”, rekoh. “Čuj sevdahlija? Daj opipati, tako snažno i magnetično, tako grad “Skenderija”, no i dalje smo bili u gužvi,
ba!”, skoro pa se smijao. “Stavi kako sam posebno i specifično, ne mogu to obja- mic po mic kotrljali smo se u automobilu...
ti rekao”, bio sam odlučan. “OK, šefe. Ev’ sniti, svaki put se javi na ovom mjestu. I “I tako čiko moralista radi svoj posao.
da probamo. Nema niko taj nick. Prolazi. zato volim doći u Sarajevo. A znaš li koliko je guštera zaginulo dok
E sad, trebaš formirati šifru. Kombinaci- “Šta ti je to za oko zapalo”, upita me nisu stekli iskustvo, dok nisu shvatili da
ja slova i brojeva”, nastavljao je s Mirel s rođak Ahmo, očito vidjevši da provi- je ta priča, to moralisanje, samo šarena
edukacijom. “Ok. Recimo una123”, pred- rujem, motrim, “upijam” zgrade, uli- laža. Cijenim samo djela. A ima ih koji
ložih. “Kratko, treba najmanje osam ka- ce pored kojih prolazimo. “Sve! Svaka su držali govore a bili prvi na liniji. Samo
raktera”, dodatno je pojašnjavao. “Onda ova zgrada, ulica, trg ima svoju priču, ih moraš ispod kamena tražiti. Moje dije-
piši – unaisana123”, rekoh. svoju historiju, svoj život, možda više te, još ti pure moraš pojesti”, reče Ahmo.
Mirel je ukucao šifru, zatim u sljede- njih”, rekoh. Odmahnuo je desnom ru- Djed mi je rukom išaretio da se ne upu-
ćem polju ponovio istovjetnu kombina- kom, lijevom je i dalje pridržavao volan. štam u daljnju raspravu.
ciju brojki i slova. “Et’ ga sevdahlija@ Dvije trake su bile nakrcane automobi- Bio je vreo dan, izbijala je toplina s
hotmail.com. Dakle, damo i gospodo, lima, pomjerili smo se sporije nego pje- prozora, s krova, iz poda trošnog Opel
historijski trenutak, dana 22. 8. 1998. u šaci. “Hm, mani se. Dolaziš u Sarajevo, Kadetta. Znojio se vozač, rođak Ahmo...
04:33h po srednjoevropskom vremenu glavni i naš najveći grad. Gledaj lijepih Ccccccccccccccc, prepao nas je zvuk
SEVDAHLIJA je dobio svoj prvi e-ma- cura. Pusti se historije. Mnogo je, brate, iz sirene, prilično novog automobila Re-
il”, smijući se, reče Mirel. za dva života, možda i tri, politike, rata nault Megana žute boje.
i previranja u našim životima. Za jedan Ahmo je u sekundi otvorio vrata i
II izborni ciklus ovdje se desi više nego za otrčao do vozača automobila. Otvorio
“Možeš parkirati na Skenderiji!”, su- deset tamo u Evropi”, govorio je Ahmo. je vrata nasilno, a onaj vozač, mladić od
gestivno reče djed Nedžmija. Na putu smo “Pa i nije baš...”, pokušao sam otvoriti dvadesetak godina, podigao je ruke uvis,
iz Olova, ulazimo u Sarajevo. “Ja bih ra- dijalog. Ahmo me prekinu. “Jest, vjeruj kao kada policija vrši uviđaj i promucao:
dije ovdje”, govori vozač, rođak Ahmo. mi. Bio. Vidio. U Berlinu sam radio. Još “Paššššša, ne uzbuđuj se. U pogrešnoj si
“A kako misliš da utovarimo kompjuter i u ono vrijeme, hladni rat. Ljudi neopte- traci, trebam skrenuti.” Ahmo je lupio
štampač. Da nosimo kilometar ili dva na rećeni. Da mogu srediti papire, sad bih vratima, vratio se u naš automobil, soč-
Bare?”, upita djed. “U gradu je gužva... na Zapad. Šta ću i ovdje?”, nastavljao je no opsovao govoreći: “Rekoh li ti da se
Ne volim gužvu. Sarajevo je to, semafori, Ahmo. “Ovo je tvoje”, reče djed. “Iiiiii? ne snalazim u ovoj džungli, Nedžmija?“
brzo se vozi, ubacuju se, nisam navikao... U rovu bio. Iz rova na biro, skoro godina Uspjeli smo doći do Skenderije. U po-
Da uzmemo taksi...”, i dalje je insistirao prošla. Brez posla! Pa ima, ko fol, nešto vratku nije bilo toliko gužve, a i Ahmo je
Ahmo. “Ma jok”, reče odrješito djed, “vozi malo – crkavica. Da mi nije roditeljskog nakon kahve, muhabeta, ćevapa i šetnje
i četvere oči otvori i polahko... Možeš ti to.” stana, misliš da bih mogao išta kupiti od do Baščaršije i nazad bio vidno raspolo-
Vozač ga je pogledao, u očima mu se moglo ove svoje platice? Do banke ne mogu ni ženiji. Kako god, kupili smo Pentium 2
iščitati negodovanje, ali nije ništa rekao. prići. Kažu, nemam ugovor zastalno. A i Epson matrični igličasti štampač. Pro-
Prolazili smo pored “Zetre”, uništene ovi za koje vozim svake godine mi preki- gramer Eso instalirao je knjigovodstvene
olimpijske dvorane. Odmah do “Zetre” nu staž. Za banku nemam posla! Džaba programe isti dan. “Eto, sad ste ukorak
novo je mezarje – nekad pomoćni fudbal- što mi plaća na njihov račun liježe, kažu, s vremenom”, reče prije nego je naplatio
ski teren, sada mjesto ukopa stotina sinova takva su pravila. I zato ti ja, dečko moj, softversko rješenje i napustio porodičnu
i kćeri ovog grada. Preko puta je groblje savjetujem – školu izuči i preko grane”, kuću. n

STAV 23/6/2023 53