Page 55 - STAV broj 433 - 434

HASAN-AGIN INAT posadu. “Nije se još rodio taj majčin sin
Hasan-aga bijaše poznat kao čovjek koji će izdati Hasan-agu i tri dana hoda-
tvrdoglav, ali, kleli su se kasnije ljudi po ti ovim svijetom”, odgovarao im je Ha-
KulenVakufu, i oni koji bijahu zarobljeni sanaga na njihova upozorenja i tjerao red
kada Hasan-aga na prepad zauze Hava- onih vojnika koji se spuštao do Une da
lu i oni koji braniše Ostrovicu i dozivaše ubrza malo ta vedra ili će im šake baciti
Hasan-agu i tjeraše s njim šegu, da većeg psima za večeru.
inadžije u svome životu nisu vidjeli. Zalud A tobdžibaše bi se tad primirile. Osluš-
su mu njegove tobdžibaše govorile da na kivale bi Hasan-agine riječi i tražile naj-
ovaj način nikada neće probiti bedeme na tanje znake da je u njima bijes popustio.
Ostrovici. Rijeka i tajanstvena sila vode Poslije, kada bi sam nanišanio s nekog
svako đule vuče k sebi, govoriše mu, i to topa pa promašio i postajao mehak k’o
različitom snagom pri svakom ispaljenju, duša, izokola i skrušeno, kao da bosi ho-
tako da ne postoji formula po kojoj bi se daju po srči, oni bi mu po ko zna koji put
ta sila mogla izračunati i načiniti tačan predlagali da topove, ako ne sve, barem
proračun koji bi vrijedio za svaki hitac. tri, ako ne tri, barem jedan, prebace pre-
Treba ispaliti najmanje dvadeset đuladi
da bi jedno pogodilo bedem, a i to bijaše
čisti trefak i stvar slučaja, a slučaj je neu- “Gađaj!”, izdirao se
hvatljiv, govoriše, i nikakva matematika
još nije izmišljena koja bi ga uhvatila u Hasan-aga, ne mareći za
brojke i zaogrnula predvidivošću. upozorenja tobdžibaša da
Tako su vikale premorene i neispa-
vane tobdžibaše Hasan-agi kraj uha, na- su cijevi pregrijane i da bi
stojeći da svojim promuklim glasovima se topovi mogli rastočiti od
nadjačaju zvuk šištanja vode koju su voj-
nici zagrabljali drvenim vedrima na obali siline udara i pobiti vlastitu
Une i od ruke do ruke uznosili na brdo posadu. “Nije se još rodio
ka Havali, pred čijim ulazom, i ukrug,
sve do Kulenovića groblja, bijahu pore- taj majčin sin koji će izdati
dani topovi, te je tu izlijevali na usijane Hasan-agu i tri dana hodati
cijevi. Ali Hasan-aga bijaše gluh za svaki
glas razuma. Vitlao je isukanom sabljom ovim svijetom”, odgovarao
ponad tobdžibaša i topovskih posada kao im je Hasanaga na njihova
da siječe vodenu paru koja se miješala s
barutnim dimom i koja mu je omatala upozorenja i tjerao red onih
pola tijela pa je na trenutke ličio na ka- vojnika koji se spuštao do
kvog duha kojeg je neko, sasvim slučajno,
istjerao iz lampe. Une da ubrza malo ta vedra
“Gađaj!”, izdirao se Hasan-aga, obru- ili će im šake baciti psima
šavajući sablju kroz dim i paru, kao da se
pred Bogom zarekao da će s Havale srav- za večeru.
niti Ostrovicu ili ga neće biti. I vikao je:
“Kesa dukata onom ko pogodi Kulenovića
ličio na raspomamljenog bika nego na dvore.” I vikao je: “Udri!”, sav zajapuren, ko Une. Treba ih uzgurati gore, govori-
čovjeka, na agu, na vječitog bundžiju i i pritom zabijao sablju u dim, pokazujući, li su zbrzano, tim putem kojim se ide za
prkosnika. Onakav, težak i glomazan, visoko gore, na krov kule ponad ulaza u Lapac, i za Krbavu, i za Liku i Dalma-
jahao je na svojoj Lastavici od jednog Ostrovicu. U toj kuli nekada, prije nego ciju, i udariti njima s druge strane, gdje
do drugog topa i prijetio sabljom i vje- sagradiše dvore na Prkosima i palankom nema Une, ni vode, i gdje im ništa đulad
šalima i ucvrčalim uljem i da će šaka- okružiše kulu na Čovki, sjeđaše ostrovač- njihovu neće privlačiti k sebi i igrati se s
ma njihovim pse nahraniti. Nerijetko ki kapetani Kulenovići i tu mu se sakri njima, nemoćnim.
bi skakao s konja i sam podizao cijev Ahmed-aga, sin Mehmed-begov. S njim Hasan-aga bi ih tad samo mrko po-
i nišanio. Kada bi mu se potrefilo da je krojio planove da se Krajišnici suprot- gledao, kipteći sav od bijesa, ali ne bi ga
zrno udari u tvrde ostrovačke bedeme, stave veziru u Travniku i odbiju da idu ispuštao iz sebe, niti bi prozborio i riječ.
poskakivao bi kao sumanut i pljošti- gušiti pobune u Srbiju, u Hercegovinu, Okretao bi se, nujan, i dugim korakom
mice sabljom udarao topovsku posadu na Skadar. Taj mu sve vrijeme radiše iza zamarširao bi prema ulazu u Havalu i
i vikao na sav glas da vide da se može, leđa i slaše uhode veziru i umalo mu ne nestajao tamo, da bi, samo nakon neko-
samo treba znati. A kada bi se i njego- skova stupicu pa da ga živa uhvate i poša- liko minuta, izronio na bedemu, noseći
vo đule zabolo u brdo iznad Une, ispod lju u Travnik, a ondje ga već četiri vezira dalekozor i dugo zureći preko Une, gore,
ostrovačke tvrđave, ili profijukalo iznad kane namamiti ne bi li mu katil-gajtan na tvrdu Ostrovicu, koja ga, sedmicama,
glava ostrovačkih nefera na bedemima, zamakli oko vrata. bez milosti, izazivaše svojim nedokuči-
tada bi postajao mehak k’o duša, grlio “Gađaj!”, izdirao se Hasan-aga, ne vim kulama. Kako god nije prihvatao da
vojnike i molio ih da se smire i pitao ih mareći za upozorenja tobdžibaša da su se topovi prebace preko Une i udare na
šta im treba i govorio da niko od prve cijevi pregrijane i da bi se topovi mogli drugu stranu, gdje su, doduše, bedemi
onoliki grad ne osvoji. rastočiti od siline udara i pobiti vlastitu ostrovački bili daleko tvrđi, ali ih je lakše

STAV 23/6/2023 55