Page 54 - STAV broj 280

DRUŠTVO

šest sati poslijepodne. Ako želim s njima,
rekao je, trebam uhvatiti taj voz. Nakon
što smo se razišli, shvatio sam da se ne-
mam vremena vraćati po stvari i pasoš u
kamp u kojem sam bio smješten, jer su mi
u jednom smjeru trebala dva sata. Istanbul
je ogroman. Nisam želio krenuti. Ali, ako
ostanem, svakako ću za nekoliko dana
morati napustiti Tursku... Shvatio sam da
nemam drugih opcija. Krenuo sam kupiti
kartu za Edirne, bez pasoša i bez ičeg dru-
gog. Imao sam svega sto eura i nekoliko
lira – to je bilo sve. Mogao sam se osloniti
samo na Allaha”, priča Zekerija.
Kartu je nekako uspio kupiti bez paso-
ša. Međutim, kad je voz krenuo, shvatio je
da njegov prijatelj uopće nije u tom vozu.
“Nisam znao gdje su Edirne, pojma nisam
imao gdje idem. U Edirne sam stigao uve-
čer. Vidio sam četiri mladića koji su pričali
na berberskom jeziku. Moja majka je ber-
berskog porijekla, zbog čega berberski, uz
arapski i francuski, govorim kao maternji
jezik. Berberi su starosjedioci u Maroku,
a riječ je o doista dobrim ljudima. Kad
sam čuo te momke kako govore, u meni
se ponovo probudila nada. Prišao sam im
i progovorio na berberskom, a oni su me
prihvatili kao da sam s njima prošao cio
put od Maroka. Oni su imali pasoše pa su išaret i odlučili da ćemo nastaviti svoj put. grm na stanici, ali kad su se pokušali sakri-
mogli prespavati u hotelu. Srećom, vlasnik Bog nafaku pošalje i onda kad čovjek misli ti, tu su pronašli dvojicu Pakistanaca. “Bili
hotela bio je dobar čovjek, pa je pustio i da nema nikakvog izlaza”, kaže Zekerija. smo veoma gladni, a ti su nam Pakistanci
mene, iako nisam imao dokumente”, pri- I baš kad su pronašli hranu, njegovom je dali da jedemo. Srećom, policija nas nije
sjeća se Zekerija. prijatelju nestalo baterije u telefonu. Ostali pronašla. Stigli smo u Solun. U džepu ni-
Sutradan su platili jednog Kurda da ih su bez mape. Pred večer je počela padati sam imao više ništa. Ni jedan jedini euro.
preveze blizu granice s Grčkom. “Među- kiša pa su se sklonili ispod jednog mosta. Moja porodica sve je vrijeme mislila da sam
tim, taj Kurd radio je s mafijom. Oni su se Sve vrijeme su uspijevali ostati neprimi- u Turskoj, da studiram. ‘Pet dana nas nisi
predstavili kao turski policajci, a to nisu jećeni. Međutim, dok su bili pod mostom, nazvao. Gdje si, što se ne javljaš!?’, pita-
bili. Oteli su nam sve što smo imali. Ja i čuli su da im se približava stado. “Pobojali li su me usplahireni roditelji kad sam ih
još jedan iz naše grupe uspjeli smo preći smo se da nas čoban ne prijavi policiji, ali nazvao iz Soluna s telefona mog saputni-
veliki zid s bodljikavom ogradom na vrhu se nismo imali gdje sakriti. Čoban nas je ka. Rekao sam im da imam ispite, da sam
i tako ući u Grčku. Nismo imali ništa.” vidio i prišao nam. I taman kad smo pomi- učio. Nisam ih htio sekirati.
slili da nemamo nikakvog izlaza, objasnio Otišao sam na podne-namaz u mesdžid
ODISEJA KROZ GRČKU nam je da je on turski musliman. Pomo- u Solunu i u agoniji se pitao: Je li me Bog
Bez hrane i vode, s drugom je krenuo gao nam je i rekao da se nedaleko od tog ostavio? S tim teškim mislima otišao sam
dalje. “Imali smo mapu na telefonu tog mjesta nalazi veća grupa migranata. Bilo prošetati do mora. Sjeo sam na visoki zid
mog saputnika. Četiri dana putovali smo ih je desetak, iz Pakistana, Jemena, Sirije... u koji su udarali valovi i gledao u more. I
skoro bez ikakve hrane. Samo smo pone- Razdvojili smo se u dvije grupe i krenuli ponovo, u trenutku očaja i bezizlaza, Bog
što uspjeli naći u smeću, to nas je držalo ka gradu Komotini. Tu smo željeli sjesti na mi je poručio da me nije zaboravio i osta-
u životu. Morali smo se kriti. Bojali smo autobus i prebaciti se do Soluna. Znali smo vio. U moru sam ugledao sto eura! Bilo je
se da nas neko ne vidi i ne prijavi. U tom da one koji stignu do Soluna grčka policija to pravo čudo. Bio sam dobar plivač, ali
bi nas slučaju grčka policija vratila u Tur- neće vraćati do Turske. Očistili smo odjeću je bilo hladno. Ipak, odlučio sam da za-
sku. Četiri dana bez hrane potpuno su nas i oprali se kako bismo izgledali neupadlji- boravim na hladnoću. Kad sam se počeo
iscrpila. Kad smo shvatili da ne možemo vo. Kad smo došli na autobusku stanicu, raspremati da skočim u vodu, prišli su mi
više, kad smo već mislili da ćemo umrije- vidjeli smo da tu ima policije. Svi iz moje neki momci da me upozore da ne stavljam
ti od gladi, odlučili smo se predati grčkoj grupe odlučili su da neće na stanicu i da život na kocku. Vjerovatno se radilo o obal-
policiji. Krenuli smo ka obližnjem gradu. će krenuti pješke ka Solunu. Ja sam ostao skoj straži ili osiguranju nekog objekta u
Iznenada, na putu ispred nas našao se ruk- s prijateljem koji je bio povrijedio noge i blizini, jer su imali neke uniforme. Rekao
sak. Nije bilo nikoga u blizini. Otvorili smo nije mogao pješačiti. Ušli smo na stanicu sam im da mi je ispalo sto eura. Oni su
ga i vidjeli da je pun hrane. Nismo mogli i prošli pored policajaca. Oni nas nisu ni kazali da to nije vrijedno rizika i da do-
vjerovati svojim očima. Osjećao sam se vidjeli”, prisjeća se Zekerija. bro razmislim prije nego skočim. Hlad-
kao najbogatiji čovjek na svijetu. U ruk- Kupili su karte u pola sedam, a autobus noća je bila nezamisliva. Ali, meni je veći
saku su još bile i cipele i jakna, što nam je je kretao za dva sata. Najveća im je briga problem bila visina zida. I ako skočim i
dobro došlo jer je bio januar i bilo je ve- bila hoće li ih policija privesti sada, dok uzmem taj novac, kako ću izići iz mora?
oma hladno. Taj ruksak smo shvatili kao čekaju autobus. Uspjeli su naći jedan veći Naišao je jedan muhadžir/migrant iz Alžira

54 16/7/2020 STAV