Page 68 - STAV broj 280
P. 68

DRUŠTVO



          Prije 25 godina poginuo je “zlatni ljiljan” Zuhdija Grošić

          HEROJ KOJI NIJE




          KALKULIRAO NI KAD





          JE BILO NAJTEŽE





                                            “I kad je Sajo poginuo, kaže on meni: ‘E, ženo, sad je red na

                                            mene’, a ja mu kažem: ‘Haj nemoj zezati.’ Tako smo jednog
                                            jutra razgovarali i ja mu predložila da bježi odavde preko šuma

          Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ            jer će se ovo završiti i s njim i bez njega, a on me naruži: ‘Koji
                                            si ti neprijatelj svoje zemlje! Pa kako bih ja, bolan, ostavio
                                            svoju braću u ovoj krvi i u ovoj nevolji? Pa kako u Boga ne
                                            vjeruješ?’”, prisjeća se Zuhdijina supruga Hajra


                 jećanja na ljude i događaje s vre-  rat, od one vojne, političke, diplomatske   Od zadobijenih rana dva dana kasnije pod-
                 menom blijede. U takvom histo-  ili humanitarne borbe, danas se sa sigur-  legao je u bihaćkoj bolnici. Zuhdija Grošić
                 rijskom vrtlogu našao se i prote-  nošću može kazati da je Bosnu i Herce-  ranjavan je još dva puta.
         Skli rat i njegovi akteri. Uslijed   govinu odbranilo herojsko srce boraca ili   Dugo je bio komandir čete u Prvom ba-
          nedovoljnog razumijevanja značaja kul-  starješina koji ni u najtežim uvjetima nisu   taljonu 505. brigade, a u vrijeme pogibije
          ture pamćenja, mnoga nezabilježena ratna   kalkulirali. Jedno takvo herojsko srce bilo   bio je pripadnik Bataljona za specijalne na-
          iskustva, ljudske patnje i stradanja, podvizi   je i ono Zuhdije Grošića, borca i starješine   mjene “Hamza”. Posthumno je odlikovan
          i herojstva odavno su u opasnosti od pot-  505. brigade 5. korpusa Armije RBiH, koji   značkom “Zlatni ljiljan”, te proizveden u
          punog zaborava, a zaborav nikad nije vo-  je stazom odabranih otišao 10. jula 1995. go-  čin poručnika Armije RBiH 29. decembra
          dio dobru. Ondje gdje prestaje pamćenje,   dine. Zuhdija Grošić (sin Huseina i Rabije)   1995. godine. Također, posthumno je do-
          polahko, ali sigurno otpočinje nestajanje.   rođen je 14. aprila 1966. godine u naselju   bio i Plaketu Općine Bužim 2016. godine.
          Stoga je svako pisanje i bilježenje, pa i ono   Brigovi, općina Bužim. Osnovnu školu po-
          o najsitnijim detaljima proteklog rata, naša   hađao je u Bužimu, a srednju u Ljubljani.   “SAD JE RED NA MENE”
          trajna obaveza, kako zbog duga prema su-  Bio je oženjen suprugom Hajrom i otac je   O životu Zuhdije Grošića govori nam
          dionicima rata, tako i zbog generacija koje   triju kćerki, Sedije, Subhije i Emine. U   njegova supruga Hajra: “U toku školova-
          ne pamte rat ili tek dolaze na ovaj svijet.   toku rata više je puta pohvaljivan od ko-  nja u Sloveniji Zuhdija je počeo raditi još
            Bez obzira na sve forme borbe koje je   mandanta 505. brigade. Teško je ranjen u   1983. godine. Prvo je radio u Ljubljani, a
          podrazumijevao odbrambeno-oslobodilački   rejonu Zloimenjaka 8. jula 1995. godine.   nakon devet mjeseci prebacio se u Ravne na
                                                                               Koroškem. Odatle je 1987. godine otišao u
          S polaganja zakletve 23. jula u Bužimu                               vojsku u Veles, pa onda na prekomandu u
                                                                               Prilep. Oženio se prije vojske, sa svega 17
                                                                               godina. U vojsci se istakao za vrijeme jed-
                                                                               nog požara, kada je spasio neku porodicu i
                                                                               za nagradu dobio 15 dana slobodno. Po po-
                                                                               vratku je ponovo otišao raditi u Sloveniju i
                                                                               tu ostao sve do rata. Posljednji put kad je u
                                                                               proljeće 1992. godine krenuo za Sloveniju,
                                                                               moglo se preći samo preko Bosanskog Šam-
                                                                               ca. On je krenuo i s pola puta se vratio kući.
                                                                               Odmah se uključio u Teritorijalnu odbranu,
                                                                               u brigovski vod i išao na liniju na Banjane
                                                                               i Ćorkovaču. Sjećam se da mu je koman-
                                                                               dir bio Mevlid Mustafić. Odatle je prešao u
                                                                               izviđače bataljona. S njim su još bili Elvir



         68  16/7/2020 STAV
   63   64   65   66   67   68   69   70   71   72   73