Page 44 - STAV broj 379

DRUŠTVO

“Rafal je pokosio dosta ljudi
i niz ovu je ulicu tekao potok
krvi. Gazali smo kroz kalju.
Prizor je bio užasan i, čini mi
se, da su se samo dva četnika
vratila, sve bi nas pobili, jer
smo se skamenili i počeli
smo povraćati. Čovjek se
gadio sam sebi.”

Preostali mještani, koji su ranije izbje-
gli i koji su se krili po obroncima Veljine
Glave i Jošanice, svakodnevno su vršili
izviđanja o dešavanjima u Liplju, ali su
tek poslije sedmicu uočili “čudna” deša-
vanja oko ove kuće. Mevludin Salihović
jedan je od oslobodilaca logora, a prisjeća
se da je osmog dana izviđanja vidio da su
iz logora izvedeni Veiz i Husein Mujano-
vić i da su odvedeni putem prema Sama-
rima, do potoka.
“Čujem rafal, a neko povikuje i pita:
‘Šta je to? Ko dolje puca?’. Egzekutor mu
odgovara: ‘Ubijamo pse”, a to su bili naši
zarobljenici. Tek osmog dana navečer,
tada djevojčica, Hasreta Salihović uspjela
je pobjeći i ona nam je donijela potpune
informacije o hororu koji preživljavaju
zarobljenici i izvijestila nas je o navikama
stražara u logoru – kada jedu, kada od-
maraju, koliko ih bude zajedno i slično.
Odlučili smo da krenemo u oslobađanje
logora pa dokle stignemo, po cijenu da
svi izginemo. I uspjeli smo”, ispričao je
Salihović, dodajući da je oko sedamdeset
ljudi učestvovalo u oslobađanju logora,
ali i naglašava da ih je bilo tek desetak s
“pravim, automatskim puškama”, dok su
ostali imali lovačke puške i hladno oružje.

“OVO TREBA KLATI”
Akcija oslobađanja započela je 2. juna
1992. u jutarnjim satima i trajala je oko
tri sata. Šiško Mevludin Salihović
Muharem Sinanović prisjeća se da je
pred početak napada ležao skriven iza ja- Kalesijo!’, a zatim i pitanje: ‘Šta je, zar sve bi nas pobili, jer smo se skamenili
buke preko puta logora i posmatrao. Tom ste i ovdje došli?’ Mi do tada nismo zna- i počeli smo povraćati. Čovjek se gadio
je prilikom, kaže, vidio da su putem ne- li da su naši već oslobodili Kalesiju, a sam sebi. Najjeziviji mi je prizor bio iz
prijatelji gonili starijeg čovjeka i mlađu kada smo to čuli, dobili smo veći motiv susjedne kuće u kojoj smo zatekli nagu
ženu koji su bili potpuno goli. Ušli su u i elan da oslobodimo logor. Jedan je srp- djevojčicu kako spava i u toj brzini smo
garažu, a za njima su ušla ta tri srpska ski vojnik uspio ustrčati i otvoriti kuću je samo pokrili i nastavili dalje, mada
vojnika, od kojih je, Sinanović pretpo- i rekao je ljudima da uzmu bijeli čaršaf, sam se pitao kako mala spava, a okolo
stavlja, niski muškarac bio visokorangi- da krenu prema školi, da su oslobođeni sve tutnji. Kasnije je neko rekao da su
ran, vojvoda, jer su mu druga dvojica bili i onda je i on počeo bježati. Zapucalo je, našli nekog mrtvog. Vratio sam se i vi-
tjelohranitelji. vriska, galama, urlici, zarobljenici su se dio sam da je to bila ta djevojčica, vjero-
“Taj mali je rekao: ‘Ovo treba klati’, razbježali, kao i preživjeli neprijatelji. vatno zadavljena, jer tragove krvi nisam
a oni kažu: ‘Pa kolji ih ti.’ On im odgo- Rafal je pokosio dosta ljudi i niz ovu primijetio. Poslije me slika te curice pra-
vara: ‘Ne mogu, ja sam ranjen. Ne mogu je ulicu tekao potok krvi. Gazali smo tila kroz cijeli rat i išao sam na najteža
ništa lijevom rukom.’ Nakon ispaljena kroz kalju. Prizor je bio užasan i, čini mjesta i u najžešće borbe tražeći samo
dva tromblona čuo se povik: ‘Opkoli, mi se, da su se samo dva četnika vratila, da poginem.”

44 10/6/2022 STAV