Page 54 - STAV broj 229

DRUŠTVO

Godina dana od smrti Hatidže Mehmedović

DA SE NJENA DUŠA

MOGLA OTVORITI, TUGA

BI PREKRILA CIJELI SVIJET

Po povratku u Srebrenicu, nije posustajala u borbi. Prihvatila je sudbinu koja joj je namijenjena, a koju
nije željela. Hrabro je stajala u borbi za istinu o genocidu nad Bošnjacima, tražila pravdu i za žive i za
mrtve, govorila gdje je god stizala, kidala lance i žice kao 2013. godine u Kravici, kada su preživjele
žrtve prvi put ušle u hangare gdje je strijeljano više od 1.300 muškaraca i dječaka, povezivala često
pokidane veze među Bošnjacima u Srebrenici. Nakon svega toga, vraćala se u svoju kuću u naselju

Vidikovac. Kuću ispunjenu uspomenama i fotografijama svog Azmira, Almira i Abdulaha

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ u Kravici, kada su preživjele žrtve prvi centru u Potočarima, moji Azmir i Almir.
put ušle u hangare gdje je strijeljano više Oni mi daju snagu da se borim i sve nevi-
Fotografija: Velija HASANBEGOVIĆ od 1.300 muškaraca i dječaka, povezivala no ubijene žrtve u ratu. Nadam se da više
često pokidane veze među Bošnjacima u nikad ni jedno dijete neće stati pred vod
Srebrenici. Nakon svega toga, vraćala se koji će ga strijeljati. Teško je opisati kolika
u svoju kuću u naselju Vidikovac. Kuću je tuga da znaš da je neko ubio tvoje dije-
d odlaska Hatidže Mehmedo- ispunjenu uspomenama i fotografijama te, a ne znaš zbog čega je ubijeno. Zbog
vić na bolji i pravedniji svijet svog Azmira, Almira i Abdulaha. toga se treba boriti za istinu i pravdu.”
prošla je godina dana. Sjećanje “Voljela bih danas jedno moje dijete, Često je isticala da nakon gubit-
Ona ovu hrabru ženu ne blijedi. nego čitav svijet, i tako svaka majka, bez ka svojih sinova i supruga više
Naprotiv, u Srebrenici ne prođe niti jed- obzira kako se zvala. U nekoga je pogi- “nema šta izgubiti u životu”.
no okupljanje Bošnjaka a da se njeno ime nulo dijete zato što je moralo tamo ići, jer “Sve što sam imala meni je ubijeno. I
posebno ne spomene. ga je neko tjerao, moji su poginuli samo ja sam ubijena kad su ubili moju djecu.
Hatidža Mehmedović je umrla 22. jula zato što su se zvali kako su se zvali. Nji- Ovakvih kao ja ima u Bosni i Hercegovi-
2018. godine u večernjim satima. Vijest ma nije uzeto oružje iz ruku, njima je iz ni koliko hoćete. Možete zamisliti kako
o njenoj smrti brzo se proširila Srebre- ruku uzeta olovka. I nikad neću oprostiti! je provoditi Bajram kad nema ko vrata
nicom, ali i cijelom Bosnom i Hercego- Onima koji su to uradili neka Bog sudi, da otvori, kad dođu rođendani djeci, a
vinom. Mediji, domaći i svjetski, preni- ali njihovoj djeci Bog dao svako dobro”, njih nema. Moja agonija nikad neće sta-
jeli su vijest o njenoj smrti, a na dženazu govorila je Hatidža. ti. Meni je presuđeno kad su moja djeca
majci Hatidži došlo je nekoliko hiljada U kući je živjela sama, ali joj je sin Al- ubijena. Moja duša, kad bi se mogla otvo-
osoba. Ukopana je u rodnoj Sućesci. Bila mir ostavio nešto u amanet. Tokom svih riti, tuga bi prekrila cijeli svijet. Teško je
je to njena želja. godina koje je provela u samoći Hatidži i zamisliti koliko čovjek čovjeku može
Hatidža Mehmedović personifikacija su društvo pravile tri jele koje je u dvori- zagorčati život.”
je majke Srebreničanke. Hatidža je bila štu kuće posadio Almir dok je išao u ško- Uprkos svemu, voljela je djecu, rado-
glas majki čiji su sinovi ubijeni u julu lu. Pričala je često Hatidža kako grli tri vala se svakom djetetu koje se rodi u Sre-
1995. godine zajedno s njenim sinovima jele i zamišlja da grli svog Almira, svog brenici, govorila da vjerovatno ne postoji
Almirom i Azmirom. Bila je glas žena čiji Azmira, svog Abdulaha. Ispričala je jed- dijete koje se rodilo u Srebrenici a da ga
su muževi ubijeni kao što je ubijen njen nom da joj je Almir rekao da će se oženiti nije darovala, bez obzira bilo bošnjačko ili
suprug Abdulah. Hatidža se hrabro su- kada jele porastu. Almir to nije dočekao, srpsko. Često je znala kazati: “Ja svojih ne-
protstavljala nepravdi, a nikada pravdu a ni Hatidža. mam, ali ste svi moji, svi ste vi moja djeca.”
dočekala nije. Po povratku u Srebrenicu, “Ja više nikada neću biti majka, ni- Hatidža Mehmedović se kao lavica borila
nije posustajala u borbi. Prihvatila je sud- kad neću imati unučad, nikada neću za istinu. Pravda je bila želja koja joj se
binu koja joj je namijenjena, a koju nije imati sina, neću upoznati taj užitak.” nije ostvarila. Svetiti se nije željela. Zbog
željela. Hrabro je stajala u borbi za istinu “Mnoge su majke umrle a nisu dočekale svoje istrajne borbe za istinu o genocidu,
o genocidu nad Bošnjacima, tražila pravdu da nađu svoju djecu. Ja ću se uvijek boriti bila je trn u oku mnogima. Njenim odla-
i za žive i za mrtve, govorila gdje god je za pravdu i istinu, dok sam živa. Svo moje skom borba za istinu nije okončana. Bor-
stizala, kidala lance i žice kao 2013. godine bogatstvo ukopano je u Memorijalnom ba je to koja traje. n

54 25/7/2019 STAV