Page 73 - STAV broj 415

potencijala riječi, ali to ne znači da se ove
pjesme mogu jednostrano tumačiti. One,
jednostavno, ne trpe nasilan pritisak de-
šifriranja i pojednostavljena tumačenja.
One se tome opiru, jer čini se, tek nakon
protoka određenog perioda počnu živjeti
u novom ruhu, a nova, ranije prikrivena
i zamagljena značenja progovore simbo-
likom razumljivom i jasnom. Događa se,
dakle, ono što je svojevremeno Momči-
lo Nastasijević imenovao silom govora.
“Sila govora (ovo nikad nije dovoljno
ponavljati) ne leži toliko u očevidnos-
ti dokaza, koliko u istinitosti tona. Ton
ubjeđuje, njime se iz podsvesti prodre u
svest, njime otvore neotvoriva vrata. A
iščili li pojam o svojoj rodnosti: na koju
meledoju čovek neposredno uzdrhti, te
je majke sin.”
Neoblikovani smisao koji je moguće
izlučiti iz svih metafora i simbola sva-
ki poetski jezik oblikuje na svoj način.
Svaki poetski jezik stavlja svoje granice
u amorfnu “masu od misli”, te u različi-
tim odnosima riječi iz nje izdiže različite
faktore, stavlja težište na različita mje-
sta i tim težištima daruje različit reljef.
Nalik je to jednoj te istoj gomili pijeska
što se oblikuje prema različitim intenzi-
tetima i intervalima udara plime, ili je,
pak, nalik oblacima na nebu kojima od Prepoznat kao pjesnik koji strpljivo gradi svoj jezik,
časka do časka naš pogled mijenja lik.
Baš kao što je ista zrna pijeska moguće melodiju i poetsku filozofiju (s nevelikim brojem motiva
staviti u različite kalupe i baš kao što poetskih projekcija): mimohod, jato, raboš, stablo, visak,
oblaci vazda poprimaju novi lik/oblik, i
isti se smisao u različitim poetskim re- preci, putovanje, putnik, urok, Marković se u pjesmama
gistrima različito oblikuje i struktuira.
Onog momenta kad se podudare poetska neprestano kretao između semantičke hermetičnosti i
funkcija znaka/simbola i melodije ulazi/ naglašavanja jezičke melodije.
izlazi se iz muka Bića i rađa se poezija.
Nakon pažljivog iščitavanja poezije
Ismeta Markovića, može se zaključiti da je ta atmosfera duhovni medij kojem se Šta je u osnovi ovakvog osjećanja
u njoj ima više slojeva: kada se prodre on sam kreće; da li je sva ta tragičnost svijeta ako ne svijest o prolaznosti ljud-
kroz zavjesu ove poetike, otvori se po- njegovo intimno uvjerenje; filozofija skog života i vječnosti Univerzuma? Ili
gled na pozornicu dramatičnih zbiva- rezultat njegovog ličnog iskustva i sa- je, možda, pjesnik tražio nadoknadu za
nja u simboličnom krugu ljudi jednog znanja? Na sva ova pitanja može se od- šturi zemaljski pejzaž, za ovozemaljsku
povijesnog vremena, a iza svega toga se govoriti potvrdno jer se osjeća da je pje- stvarnost u kojoj treperi napaćeno ljud-
nalazi pjesnikov sociološki, psihološki snik srastao s materijom koju opservira, sko biće, opterećeno nedaćama, ratovima,
i filozofski komentar. Pitanje koje se da ju je istočio iz sebe kao dio vlastitih siromaštvom, izgnanstvima i zbjegovima,
nameće na kraju jeste: da li u presjeku životnih sokova, skokova pa i padova; zlom svakojake vrste, jer je Zlo u osnovi
ovih slojeva treba tražiti i samog autora; ona, prema tome, svjedoči ne samo o svega. Čitavog života zlom okruženi smrt
je li taj izraz autentični jezik samog pis- Ismetu Markoviću kao umjetniku već rođenjem nosimo u sebi; svoje bezbroj-
ca; nije li ta drama sklonost i rezonanca i pojedincu sa svim ljudskim odlikama ne smrti, u kojima traži svoje izgublje-
njegovog vlastitog temperamenta; da li i slabostima. no lice, pjesnik nosi u sebi, da bi samo
za Nju, dostojanstvenu Smrt, dao život:
“Prti // do smrti…”
To je usud i udes ljudskog roda, ljud-
Ismet Marković rođen je u Plavu 1948. godine. Preminuo je u Vitomitici kod Peći skog plemena, koje progovara kroz sti-
2017. godine. Završio je osnovnu školu u Plavu, a gimnaziju u Peći. Diplomirao je hove pjesnika Ismeta Markovića. To je
na Filozofskom fakultetu (Odsjek filozofija) u Skoplju. Preko dvadeset godina radio
je kao novinar prištinskog dnevnog lista “Jedinstvo”. U toku rata 1994. izbjegao ona dominantna kolektivna zebnja koja
je u Švicarsku, potom u BiH. Na Kosovo se vraća 2002. godine. Pisao je poeziju se prepliće sa zebnjom i kobi pjesniko-
i esejistiku. Prevodio je s albanskog i turskog. vog subjekta, koja se s njim i izjednača-
Knjige pjesama: “Mimohod” (1974), “Stablo u slovima” (1980), “Raboš” (1982), va. To su načela jedne više Etike “dok
“Tegobnik” (1988), “Refugium hereticorum” (2002), “Starina” (2014). sreću nas i ispraćaju velika slova nemi-
losti”. n

STAV 17/2/2023 73