Page 72 - STAV broj 415

KULTURA

Majstori bošnjačkog pjesništva: Ismet Marković (1948–2017)
KOLEKTIVNA ZEBNJA

KOJA SE PREPLIĆE S

KOBI PJESNIKA

Za ove stihove slobodno bi se moglo reći: Čitajući i slušajući ih, mi u prvom trenutku malo šta razumijemo,
ali mnogo čujemo. Čujemo prije svega drevni jezik naše baštine, njegovo brujanje u basnama, bajalicama,

brojalicama, poslovicama, svekolikoj narodnoj mudrosti. Koristeći nesvakidašnji postupak arhaične formule,
zvukovna ponavljanja i naglašavanja, sintaksičke paralelizme, a sve to uobličeno u modernu poetsku
formu, ponekad reduciranu na goli znak, Marković na svoj način staje na biljeg mnogom zlu koje prijeti.

Piše: Almir ZALIHIĆ

jegujući melodijsku liniju koja
ne zavarava ćutanje već otva-
ra ono najmuklije u ljudskom
Nbiću, Ismet Marković svojim je
objavljenim knjigama ostvario modernu
pjesničku skasku, punu neodređene, ali
snažne slutnje o onome što smo bili, što
jesmo i što bismo, eventualno, mogli biti.
Prepoznat kao pjesnik koji strpljivo gradi
svoj jezik, melodiju i poetsku filozofiju (s
nevelikim brojem motiva poetskih projek-
cija): mimohod, jato, raboš, stablo, visak,
preci, putovanje, putnik, urok, Marković
se u pjesmama neprestano kretao između
semantičke hermetičnosti i naglašavanja
jezičke melodije. Koliko se jezik njegove
poezije oslobađao “semantičkog tereta”,
utoliko se više otvarao prostor konkretnih
i uhvatljivih nagovještaja, koji su nam se
samo nekoliko godina ranije činili maglo-
vitim i neodređenim.
Za ove stihove slobodno bi se moglo
reći: Čitajući i slušajući ih, mi u prvom
trenutku malo šta razumijemo, ali mnogo
čujemo. Čujemo prije svega drevni jezik koje prijeti. U knjizi Raboš susrećemo nisu, slobodno rečeno, sami sebi svrha.
naše baštine, njegovo brujanje u basna- se sa sumiranjem proteklog u strahu od Oni su tu da nas podsjete, upozore na neke
ma, bajalicama, brojalicama, poslovicama, dolazećeg, slućenog. Strah, Zlo, Mrak, istine kojih ili nismo svjesni ili smo ih
svekolikoj narodnoj mudrosti. Koristeći Progon, Tačka Skrivalica samo su neki od zaboravili, a koje ipak postoje u nekom
nesvakidašnji postupak arhaične formu- primarnih motiva odjevenih u osobenu od kutaka našeg bića. Ne bez razloga,
le, zvukovna ponavljanja i naglašavanja, melodiju poetskog jezika, koji je u biti svijet Markovićevih pjesama podsjeća
sintaksičke paralelizme, a sve to uobliče- univerzalni filozofski iskaz ogoljen do na prvobitni svijet i iste takve odnose,
no u modernu poetsku formu, ponekad esencijalnog. oslobođene, kao i njegove riječi/ simboli
reduciranu na goli znak, Marković na Pjesnikova težnja ka naglašavanju svega suvišnog. Tumači njegove poezije
svoj način staje na biljeg mnogom zlu pojedinih simbola, kao i reskost iskaza, ukazuju na gnomski sažetak simboličkog

72 17/2/2023 STAV