Page 67 - STAV broj 415
P. 67

Mehmed Sadik-efendija, i unuci, sinovi   Lutvaga će povući potez koji će ga unije-
          starijeg sina Jašer Sadik-bega, bosanskog   ti u narodnu pjesmu. Sve se zametnulo
          defterdara, koji pogibe na čelu vojske u boju   na velikoj svadbi koju je te godine prire-
          pred Banjom Lukom, a narod ga upisa u   dila neka od bogatih sarajevskih porodi-
          svoje pjesme: “(...) Naprijed idu Sarajlije   ca. Tamo su Lutvagina supruga Hašema i
          mlade / I pred njima Ćurčić Jašar-beže /   njena mati, Halilbašićka, vidjele Almasu
          Spored njime Musiću kadija / A za njime   Zildžić i ona im se pričini ljepoticom ka-
          vas muluk listom...” Leže ovdje i Jašerovi   kvu ni Šeherzadina mašta ne može zami-
          sinovi Ahmed-beg i Lutvulah-beg, kojeg   sliti. Danima su samo o njoj pričale, opi-
          zvahu Lutvaga. On, Lutvulah, bacit će u   sujući njen stas i dugu joj kosu, svijetlu i
          sjenu svoga oca, i djeda, i jednim nimalo   iskričavu, kao da je Svevišnji zlaćani prah
          junačkim činom postat će najpoznatiji   po njoj prosuo, a lice joj takvo da u se ne
          među Ćurčićima.                   da gledati. Istresajući sve svoje skrivene
            Lutvaga nije bojovao velike bitke. Histo-  želje u tu priču, vezle su Lutvagina žena i
          rija će ga upamtiti kao jednog od gorljivih   punica nemilosrdno i pretjerivale na sve
          učesnika u familijskim sarajevskim raz-  strane. Sve začudnijim opisima Almase
          miricama, zbog čega će cijelu porodicu   Zildžićeve hraniše one neku zatomljenu
          dovesti pred slom. Kazuje Bakir Tanović   strast u sebi. Usred te pomame Hašemi
          da zbog jedne kućice u selu Vučija Luka   se jednom ote i ona, sva se protresavši od
          dođe do oštre prepirke između Osman-be-  nekakve srsi, izjavi da Almasu – samo da
          ga Dženetića i Ahmet-bega Glođe, koji   sam muško – drugom ne bi dala, ma izgi-
          bijaše dobar prijatelj Lutvagin. Sarajevo,   nula pred njenim pragom. Od furune se   osramote Lutvagu. U zagrljaju noći nađo-
          plaho i željno drame, odmah se podijeli,   tada javi Lutvaga, ozbiljan poput zakon-  še se one pred avlijom “poznate sarajevske
          a Lutvaga se nađe na strani Glođa. Strasti   skog paragrafa: “E oženit ću je ne zvao se   pjeve”, kojoj pripovjedači ne otkrivaju ime,
          se rasplamsaše do te mjere da je na kraju   ja Ćurčić!” Dvije se žene nasmijaše, a Ha-  pretpostavljamo iz samo jednog razloga: da
          vezir morao intervenirati. On pozva obje   šema baci pred njega izazov: “Ako si takvo   ga otkriju, pjesmu više ne bi mogli pripisati
          strane u Travnik, ali Glođo se ne odazva   muško pa je isprosiš, od mene ti je halal.”   cijelom narodu i zvati je narodna. Naručiše
          i suprotstavi se veziru. Kazuje se da je do   Već u akšam sjedio je Lutvaga u Zildžića   kod nje pjesmu, takvu da će za vijeke vje-
          borbe došlo negdje oko Viteza te Glođo bi-  kući i istrese na sofru pregršt dukata, ali ih   kova posramiti njihovog Lutvagu koji se u
          jaše poražen i pobježe u Dubrovnik. Ušavši   Zildžići odbiše. Lutvaga se ne pomete, sa-  onim godinama digao da ženi djevojku ko-
          u Sarajevo, vezir odmah smijeni muteseli-  čeka on da prođe nekoliko dana te ti ga eto   joj treba čvrsta muška ruka. Tako nastade
          ma Mustaj-pašu Babića jer se pričalo kako   opet i na sofru istrese dva pregršta dukata,   poznata pjesma: “Star se Ćurčić pomamio
          je i on bio na Glođinoj strani, a na njego-  ali ga i ovaj put odbiše. Ne zna se koliko je   / B’jelu bradu obričio / Grahom zube naki-
          vo mjesto postavi Fadil-pašu Šerifovića i   puta Lutvaga dolazio, ne obazirući se na   tio / Dok Almasu primamio // Kad Almasu
          skupa s njim načini spisak od četrdeset   Zildžićko uporno odbijanje i sramotu – ta   primamio / Stade dedo leđa peći / U Alma-
          pobunjenika koje odmah treba protjerati   zar da je udajemo za tebe a dedo joj možeš   se suze teći // Al’ Almasa alčak bila / Vreću
          u Anadoliju. Na tom spisku, među prvima,   biti? Ali se zna da su ove riječi bivale sve   slame naložila / Pa uz dedu prislonila // Kad
          nađe se i ime kadije Lutvage Ćurčića i on   bljeđe pred hrpom koja je iz dana u dan   se dedo probudio / Vreću slame zagrlio / I
          se već poče pakovati, ali u zadnjem trenu   rasla i da jednog dana ostadoše sasvim za-  ovako prozborio: / Oj, Almaso, dušo moja
          vezir se predomisli i udari ih amnestijom.   metnute i niko ih ne izgovori pred brdom   / kam’ ti noga, kam’ ti glava / Zar ti takva
          Ipak, Lutvaga bijaše kažnjen, i to tako što   dukata koji im osvjetljavaše lica da se činilo   sva jednaka.” Pjevajući je cijeli jedan vijek
          ga proglasiše nedostojnim čuvara sablje   da su svi Zildžići posuti zlatnim prahom   uza saz po sarajevskim avlijama i teferiči-
          Gazi Sadikove, optočene zlatom i dragim   kao što bijaše posuta kosa njihove Almase.  ma, narodni pjevači joj dodadoše po neki
          kamenjem, koju je nosio u boju pred Ba-  Pretpostavljamo da je Hašema zacvilje-  stih, ali srž pjesme ostade ista.
          njom Lukom. Kažu kako mu je sablju lično   la kao ranjena kada je čula da su Zildžići   Želje naručiteljki pjesme, na njihovu
          oduzeo Fadil-paša Šerifović, a on, Lutvaga,   pristali, ali nije imala kud. Njena mati je   žalost, nisu se obistinile. Almasa Ćurčić
          još se mjesecima krio po Ćurčića kućama   dvoriše danima, sve dok je ne osposobi da   (rođena Zildžić) pojavljuje se nakon
          bojeći se da bi i njemu država mogla kon-  se digne na noge, da se ponovo uspravi i da   Lutvagine smrti pred šerijatskim sudom
          fiskovati sav imetak kao što je to učinila   dočeka prilježnicu uspravna i gorda, jer ona   u Sarajevu. Ona traži nasljedno pravo za
          njegovom pobratimu Ahmet-begu Glođi.  je Halilbašićka, oni preko svoje riječi ne na-  svoga malodobnog sina Muhameda, a u
            Bilo je to 1840. i Lutvaga je tada imao   stupaju i nema te sile pod kojom će presa-  drugoj ruci, kao još jedan dokaz da nije
          trideset godina. Trideset i pet godina poslije   viti kičmu. Tad njih dvije skovaše plan da   podmetala vreće punjene slamom, kako
                                                                               bi to htjeli prikazati ostali Ćurčići, vodi
                                                                               mlađeg sina Ismeta, uz njega kćerku Ra-
                                                                               semu, “i bila je trudna (Almasa), što se
                                                                               odnosi na malu Aišu koja je rođena posli-
                                                                               je”, piše u zapisnicima s rasprava pred su-
                                                                               dom. Protiv ovakvih dokaza sudije bijahu
                                                                               nemoćne i presudiše u Almasinu korist.
                                                                               Ali pjesma ostade, jača od svake sudske
                                                                               presude i svakog zakonskog paragrafa,
                                                                               na sramotu, ili na čast Ćurčićima, zavi-
                                                                               sno kako se gleda, a – valja to još jednom
                                                                               napomenuti – prvi od Ćurčića, Salih-aga,
                                                                               znao je gledati dvojako.       n


                                                                                                    STAV 17/2/2023 67
   62   63   64   65   66   67   68   69   70   71   72