Page 65 - STAV broj 415

Kad se zauvijek opraštao od Bosne, jedino i visoki vječni svijet // Ovako ugodna dža-
mu bi žao što vodu ne dovede u prostrani mija, mjesto za vjernike / zaista se nigdje
harem svoje džamije. ne može naći / pa neka se ovo dobro spo-
minje do Sudnjega dana / i svaku želju do-
ĆURČIĆKI JUNACI brotvora neka Bog usliša / jer je dobrotvor
Dvjesta godina stajala je Jahja-pašina dostojan da se obraduje molitvom / koju
džamija pod imenom svoga graditelja i ču- mu svakodnevno upućuju posjetioci dža-
vala uspomenu na njega. Nakon pohoda mije // Opisujući džamiju, glas neviđenog
Eugena Savojskog ostadoše i od nje samo izreče tarih: Ova je lijepa džamija mjesto
ugljenisane grede, ogaravljeno kamenje, za one koji obavljaju molitvu.”
rastočeni ćerpiči iz kojih viriše crne vlati Čeprkao je ovaj natpis po Ćurčića sa-
slame i kamena munara garava od plame- vjesti gotovo cijela dva stoljeća. Tačno
nih jezika koji je oblizivaše cijelog dana, do 188 godina kasnije Salih-agin praprau-
zore. Uz basamake u njenoj vreloj utrobi nuk Ragib-efendija Ćurčić, sin Sunula-
prvi će se popeti Salih-aga Ćurčić, izbje- hov, unuk Ahmed-begov, praunuk Jašera
glica iz Pešte, koji se prije tri godine naseli Sadika, sina Salih-agina, ispravit će ovu
u Sarajevo. Odozgo će mu se šeher učiniti nepravdu. On, Ragib-efendija, posljednji
kao predvorje samog džehenema, sve bi- gradonačelnik osmanskog Sarajeva, pred
jaše crno, zagarvljeno, a naslage pepela po samu smrt obnovit će Ćurčića džamiju i
putevima debele do članaka (kazivalo se skinuti natpis koji je iznad ulaznih vra-
poslije da su se neki obogatili miješajući ta stajao još od vremena Salih-begovog i
pepeo s mašću otkuhanih izgorjelih haj- udariti novi. Piše ondje ovako: “Ovo dje-
vana i praveći tako safune). Sa svih strana lo je Božija dobrota. Dobrotvor Jahja-pa-
uzdizali su se stubičci dima i u nedogled se ša, neka je na njega Božija milost, sagradio
širiše slika posljednjeg dana dunjalučkog. je ovu džamiju 890 (1485) g., kada je bio
Salih-aga imadoše jednu čudnu spo- bosanski namjesnik. Džamija je izgorjela
sobnost, mogao je da zatvori oči i da se 1109. (1697) pri navali Eugena i nakon pe-
koncentrira na misli koje bi upućivao ka deset godina obnovio je sarajevski odlič-
godinama budućim, tako bi, kada bi pono- nik Ćurčić hadži Salih-aga, neka mu Bog
vo otvorio oči, svijet pred sobom gledao na osvijetli grob. Džamiju su poslije toga do-
sasvim drugi način, kao da ga gleda dru- stojno obnavljali mutevelije Ragib-efendija
gim očima. I on to uradi gore, na šerefetu, Ćurčić i Ahmed-beg Vražalić. Džamija je
i vidje pred sobom Sarajevo još veće, ljepše obnovljena i ukrašena 22. muharema 1306.
nego što ga Jahja-paša ikada mogao zami- (28. novembra 1887.)”
sliti s ovog mjesta. Tada dođe na ideju da Naredne godine Ragib-efendiju Ćurčića
obnovi baš ovu džamiju i da se tako upiše posjekla je srčana kap. Po Sarajevu se molilo
među uglednike sarajevske, a u haremu, za njegovu dušu i prepričavalo da je dobro
prostranom, zgrljepljeni u vječnosti, ležat ostao na životu i dovde, nesretnik, šta je
će on i njegovo potomstvo, ova džamija i
ovaj brijeg zvat će se po njima, Ćurčićima, a
sjećanje na Jahja-pašu sasvim će izblijedjeti.
Ako smo Salih-agu tek onako, voljom
mašte, propeli na ogaravljenu munaru,
da mu je Bog za tren odškrinuo paklena koja kao strašni kažiprst Božije opomene
vrata i pokazao mu sav užas koji iza njih stajaše nad zgarištem Jahja-pašine džami-
krije. Oko vrata je stalno nosio svilenu je, onda njegove misli nismo razvijali po
maramu, a ljudi pričali da njome prekri- sarajevskom pepelu baš tako, stihijski, vje-
va jedan strašan ožiljak, ružan za gledati, trovima naše raspuštane volje. Uporište za
tu mu je, vele, perzijska krivošija zasjekla njih postavi nam sam Salih-aga u natpisu
vratne žile i glava mu već bijaše skliznula koji dade uklesati ponad vrata kada dža-
s ramena – da je meleci ne pridržaše, ni- mija bijaše sasvim obnovljena. U njemu
kada ga Bosna ne bi vidjela. Rijetko je go- se, u tom natpisu, niti jednim slovom ne
vorio, a riječi mu zvektiše potmulo kao da spominje Jahja-paša, niti da je ovdje prije
ih kuje od gvožđa. Pa ipak, kažu, da se taj Eugena bila džamija, Salih-aga se ondje
glas u rijetkim trenucima kada bi ga spo- imenuje kao prvi i jedini, kao graditelj.
pao sevdah, pretvarao u slavujsko pojanje. Evo cijelog prijevoda natpisa iz 1699. čiji
Nije imao nikakvih poroka, ako porokom prijepis sačuva hroničar Mehmed Kadić,
ne smatramo bijeg od ljudi i želju za osa- a kojeg Bakir Tanović, daleki potomak Sa-
mom, te vjerne pratioce onih koji zaviriše lih-agin po ženskoj liniji, donosi u monogra-
u same kazane zla. To ga je dovodilo ova- fiji Ćurčića vakuf: “Dobrotvor plemenitih
mo, na brijeg ponad Stare Varoši. Kazuju osobina / oličenje dobrote, ponos proslav-
da je po cio dan znao tu presjediti, a često ljenih / izvor darežljivosti i plemenitosti,
bi ga i zora zaticala na toj zaravni s koje se Salih-aga / odlučio je dobrim djelima pri-
pružao najljepši pogled na tadašnje Saraje- bližiti se Bogu / pa iz svog čistog imetka
vo, još nevino i čedno u svojoj skromnosti. sagradi ovu građevinu / na kojoj mu zavidi

STAV 17/2/2023 65