Page 57 - STAV broj 263

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Kad naletiš na Nevresu i Emina

NAJKRAĆA ŠETNJA

U ŽIVOTU

Slušaj sad ti mene, Nevresa! Ako nisi znala, ovo je moja kuća, moja! Ja
sam ovu kuću napravio, evo, vidi, s ovih deset prstiju sam je napravio,
a ti si, bez ikakvog zorta, u nju ušla k’o dama i... – Ma, ti nisi sav svoj!
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ Četrdeset pet godina kuham, perem, birikam ovo, ono, pa tebi prinesi,
odnesi, rintam k’o ona robinja Izaura... Čuj dama?! Pa, koja bi to dama...

akon desetak dana tegobnog E, baš me oraspoloži! Znaš šta! Povlačim došla razmažena, nemoralna i troškali
stanja opće klonulosti i, poslje- sve što sam rekla! Slobodno puši u kući! žena. Zbog nje je pogin’o. U dvoboju ga
dično, nimalo ugodnog prisil- – Stvarno?! je ubio nekakav francuski plemić koji
Nnog kućnog pritvora, uz, a što, – Stvarno! Kad si već tako fin, a, eto, je haman nešto petlj’o s njom. I tako...
opet, i nije tipično za mene, revnosno nemaš ni švalerku, puši, brate, koliko Znam da ti je ova priča poznata, pa da
pridržavanje ljekarskih preporuka (pre- hoćeš! Kako sam durala dosad, tako ću i te ne gnjavim... Eh, lijepa moja Nevresa.
stanak pušenja, primjerice), osjećam da odsad – okonča raspravu komšinica Ne- Ni razmažena, ni troškali. Dobra žena,
sam nešto bolje, zapravo, bitno bolje u vresa i smijuljeći se uđe u kuću. dobar drug. Znaš šta mi je maloprije re-
odnosu na prethodne dane, pa, polahko, Izlazim iz avlije, pozdravljam Emi- kla? Malo smo glasnije razgovarali, pa
oprezno, ne vjerujući samom sebi, usta- na, dakako, ničim, čak ni najmanjom si možda čuo?
jem iz kreveta, pijem čaj od kamilice ili aluzijom, ne pokazujem da sam čuo sva- – Ne znam, nisam ništa čuo. Šta je
on mene, jer i kahvu su mi zabranili, po- ku njihovu riječ, a on, očito zadovoljan rekla?
tom se oblačim i izlazim vani u prekra- ishodom rasprave, hitro, žustro, prem- – Prvo mi je zabranila da pušim u kući,
san, jarko osunčan dan. da sedamdesetogodišnjak, priđe kapiji, kaže sve se usmrdilo, a ja s njom polahko,
No, tek što sam zakoračio iz kuće, u osmijehnu se i upita: mirno, staloženo, bez teških riječi i pa-
komšijskoj avliji prekoputa začuh žučnu – Pa, gdje si ti? Danima te nisam vi- danja u vatru. Na kraju je popustila. Veli
supružničku raspravu. dio! Jesi li dobro? mi da slobodno mogu pušit’ u kući i da
– Slušaj me dobro, Emine, ali dobro! – Danas jesam, a prethodnih dana... će durat’ kako je i dosad. E, tako se priča
Što si pušio, pušio si! Dosta je bilo! Kuću Nejse, bolje se osjećam. s ženama, a ne k’o Puškin!
si mi usmrdio, čovječe! Zidovi smrde, – Žuriš li negdje? – Griješiš, Emine! Ako misliš da si po-
odjeća, posteljina, sve! Zapališ li u kući – Ne. bijedio Nevresu, grdno se varaš. Privid-
još samo jednu, ali samo jednu, letiš na- – E, onda hajmo serbes zapalit’ po na je to pobjeda, a žene ne zaboravljaju,
polje pa da si mi sto puta muž! Ama, ka- jednu! vratit će ti kad-tad, na ovaj ili onaj način.
kav muž, letiš napolje pa da si mi taman – Hvala, ali ne mogu, zapravo ne Stoga, nemoj pušiti u kući. Nevresa će to
iz oka isp’o! Jesi li me razumio? Jesi li? smijem. shvatiti kao tvoj izraz poštovanja, bit će
– Ti to hoćeš da se razvedemo? – Zašto? Doktor ti zabranio? ti zahvalna, a njenih mogućih osvetolju-
– Kakav razvod, Bog ti pamet dao?! – I duhan i kahvu. bivih nakana više neće biti.
Ko priča o razvodu? Želim samo da... – Hm! Nezgodno, nezgodno... Jutro – Vidi, vidi! Nisam razmišlj’o na ta-
– Slušaj sad ti mene, Nevresa! Ako nisi bez duhana i kahve, to ti je kao... Ali, šta je kav način! Da znaš da si upravu! Odoh
znala, ovo je moja kuća, moja! Ja sam ovu tu je, što se mora, nije ni teško! Je li tako? odmah da joj to kažem! Hajde, uzdravlje!
kuću napravio, evo, vidi, s ovih deset pr- – Pa, sad... Jeste, tako je. Emin ode, a ja u nedoumici zastadoh
stiju sam je napravio, a ti si, bez ikakvog – Nego, dopala mi se ona knjiga koju kod njegove kapije zagledan u sablasno
zorta, u nju ušla k’o dama i... si mi dao. opustjelu ulicu. Kamo sam, zaboga, uop-
– Ma, ti nisi sav svoj! Četrdeset pet go- – Koja? Više knjiga sam ti dao. će pošao? U dugu šetnju? Prenaporno. U
dina kuham, perem, birikam ovo, ono, pa – Puškin, Kapetanova kći. Ama, čuo kafić? Ni govora. Kod nekog od prija-
tebi prinesi, odnesi, rintam k’o ona robinja sam ja za njega, birvaktile sam i čit’o telja? Sve su priče ispričane. Pa, kamo?
Izaura... Čuj dama?! Pa, koja bi to dama... neku njegovu knjigu, ali podosadna je Nigdje, pomislih, nigdje i vratih se kući
– Dalje! Ne maltretiram te, ne pijem, bila, pa je nisam uspio dočitat’, a ova ili nečemu što se još uvijek kućom zove
ne švaleram se... je dobra, jako dobra... Pročit’o sam i nakon, pomislih i to, najkraće “šetnje” u
– Oj, joj, joj! Zar se zaista ne švaleraš?! Puškinovu biografiju. Plaho je, brate, životu, premda je vani prekrasan, jarko
Šteta! A tako mlad, lijep, prist’o momak! deverli glave bio, plaho, a glave mu je osunčan dan. n

STAV 19/3/2020 57