Page 59 - STAV broj 263
P. 59
svog supruga Ramiza. Rasema je bila
personifikacija hrabre bosanske žene,
dostojanstvena i stamena. Nije je život
mazio, ali se znala nasmijati od srca.
Živjela je za Bukovicu, ili je ovo selo
živjelo zbog nje. Od povratka je drža-
la selo na svojim leđima, dočekivala i
ispraćala one koji su se zaželjeli rodne
grude, uspomena i sjećanja. Znala je sve-
zati svoju šamiju, “spomenuti” Švabu
i reći da “nema od sjedenja ništa, valja
raditi”. Radila je vrijedno, imala veliko
stado ovaca, maline, zasijan krompir,
žito, povrće. Bila je primjer i drugima,
pa su napravili kuće u svom selu iako
žive širom svijeta. Nažalost, Rasema je
otišla na bolji svijet, a selo je utihnulo.
Niko stalno u selu ne živi, a pitanje je
i hoće li ikad više.
Prošle godine umrla je i Zejna Suljić
iz mjesta Gostilj nedaleko od Srebreni-
ce. Tokom rata i Genocida ubijeno joj
je šest sinova, snaha i dvoje unučadi.
Osmog maja 1992. godine u Srebrenici
su joj na svirep način ubijeni sin Ismet,
snaha Muška, maloljetni unuci od 13 i
Kako je postila, a bio je ljetni period, govorila je da joj 11 godina Nisvet i Nezir. U julu 1995.
godine ubijeno joj je pet sinova: Bekto,
nije teško, da je to obaveza, a “umrijeti u dane posta Jusuf, Hajro, Nusir i Fadil.
Nedavno je na bolji svijet preselila
veliki je dar od Boga”. “Ja vjerujem i jedva čekam dan da i Fata Alispahić. Bila je to hrabra žena
na onom svijetu budem s mojim najmilijima” o kojoj se malo znalo u javnosti. U Ge-
nocidu su Fati ubijena dva brata, Ra-
šid i Senahid, muž Hamdija i tri sina:
Enver, Mirzet i Mirsad. Mirzet i Mir-
sad bili su blizanci, a bili su maloljetni
kada su ubijeni. Sin Enver bio je ože-
njen i imao je dvoje djece. Nažalost, i
Enverova supruga je poginula. Brigu o
djeci preuzela je nana Fata.
Iza mnogih majki koje su umrle osta-
la je samo prazna kuća. Hatidža Meh-
medović provela je godine u samoći u
naselju Vidikovac. Ubijeni su joj sinovi
Azmir i Almir, suprug Abdulah, brat i
mnogobrojna rodbina. “Ja više nika-
da neću biti majka, nikad neću imati
unučad, nikada neću imati sina, neću
upoznati taj užitak”, rekla je Hatidža
jednom. Godinama se borila za istinu
o Genocidu u Srebrenici.
Mnoge su majke umrle a da nisu do-
čekale da pronađu svoje voljene i dosto-
janstveno ih ukopaju u mezarju Memo-
rijalnog centra “Srebrenica – Potočari”.
Zajedničko Timi, Rasemi, Fati, Zejni,
Hatidži i mnogim drugima jeste da su bile
Radila je vrijedno, imala veliko stado ovaca, maline, istinske heroine i svaka je na svoj način
govorila o Genocidu. Bile su svjedoci, a
zasijan krompir, žito, povrće. Bila je primjer i drugima, živjele su živote satkane od uspomena.
Ako neko nekad u Bosni i Hercegovi-
pa su napravili kuće u svom selu iako žive širom svijeta. ni odluči da podigne spomenik ženama,
Nažalost, Rasema je otišla na bolji svijet, a selo je utihnulo. na njemu treba biti i podvezana šamija
kakvu su nosile Tima, Rasema, Fata, Zej-
Niko stalno u selu ne živi, a pitanje je i hoće li ikad više na, Hatidža i mnoge druge. n
STAV 19/3/2020 59
