Page 64 - STAV broj 263

DRUŠTVO

Sejfudin Muškić iz Cerske, jedan od
Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ
najmlađih pripadnika Armije Republike
Bosne i Hercegovine

U PREŽIVIO GLAD,
Bosni su od pamtivijeka živjeli
ljudi zanimljivih i dramatičnih
životnih sudbina. Na povijesnoj
vjetrometini društvenih dešava-
nja bosanski čovjek proživljavao je razli-
čita iskustva, koja su s vremenom snažila i
čeličila njegov duh. SMRZAVANJE,
Protekli rat u Bosni i Hercegovini donio
je nove boli, traumatična iskustva kakva u
dotadašnjoj poznatoj povijesti ove zemlje
je hiljade ratnih priča čiji akteri zaslužuju ZASJEDE...
nisu zabilježena; Genocid nad Bošnjacima,
masovne progone, silovanja, ubistva civila
i djece. Život u takvim okolnostima donio
duboko poštovanje. Takva je i priča o Sej-
fudinu Muškiću, maloljetnom pripadniku
Armije Republike BiH, koji se sa 16 godina “Bio sam jako slabo obučen. Već na prijelazu preko rijeke Drinjače
uključio u odbranu domovine. ušla mi je voda u rudarske čizme, nakon čega su mi noge promrzle

PREKINUTO DJETINJSTVO i nisam nikako osjećao prste. Iz Liplja smo u koloni krenuli po noći,
Sejfudin Muškić rođen je u vlaseničkom
naselju Cerska 1976. godine kao jedno od preko Marčića, Snagova, sve do Križevačkih Njiva, gdje smo naišli
osmero djece oca Adema i majke Mejre. U na dosta posmrtnih ostataka ubijenih ljudi. Gledam čovjeka koji
rodnom mjestu završio je osnovnu školu.
Otac Adem radio je u beogradskoj firmi koja je u čučećem položaju prislonjen na jedan plast sijena. Misleći
je građevinske radove izvodila od Libije do
Rusije. Majka i stara nena Fatima, te njih da je živ i da spava, priđem mu i pomjerim mu glavu, kad mu se
osmero djece boravili su u Cerskoj baveći
se poljoprivredom. Srednju školu Sejfudin čelo odvoji od ostatka glave. Očigledno je u tom položaju bio
je upisao u Zvorniku 1991. godine, a potom mrtav jako dugo. Svuda naokolo bilo je puno kostiju”
prešao u Vlasenicu: “Srednju elektroteh-
ničku školu u Karakaju napustio sam zato
što je u školi bilo dosta učenika iz susjedne Srednju školu Sejfudin je pohađao prošlo je 10 sati, a on još nije bio stigao. Po-
Srbije, a koji su donosili noževe u školu i do aprila 1992. godine, sve dok u vrijeme čele su dolaziti informacije da je Vlasenica
crtali kokarde po stolovima. Nisam mogao Ramazanskog bajrama nisu počela ratna blokirana od vojnika Užičkog i Valjevač-
izdržati taj pritisak. Ni situacija u Vlasenici dejstva u Vlasenici. “U petak večer, kad kog korpusa JNA. Ubrzo nakon te vijesti
nije se puno razlikovala od one u Zvorniku sam došao iz škole, nena Fatima i ja smo mi smo krenuli kući. U tom selu desio se
i taj period također pamtim po međunacio- otišli na konak kod tetke Mejaze u naselje strašan masakr i samo je pet osoba preži-
nalnim tenzijama među učenicima, tučama Torine, gdje smo dočekali Bajram. Ujutro vjelo, ostale su četnici pobili, a cijelo selo
s učenicima srpske nacionalnosti. Učenici smo čekali da tetak stigne iz Vlasenice jer razorili i spalili. Na povratku smo naišli
iz Milića posebno su bili agresivni. Napa- je radio treću smjenu, da zajedno doruč- na srpsku patrolu u mjestu Korita. U toj
dali bi nas, tukli, mi se branili...” kujemo pa da krenemo kući. Međutim, patroli bila su tri vojnika s automatskim
Ispred U društvu rektora
Filozofskog Univerziteta u Tuzli
fakulteta u
Tuzli

64 19/3/2020 STAV