Page 81 - STAV broj 324

pripovjedačkog subjekta likom i tajan- Rečenica prozaiste Jukića majstor- dolazi posebno do izražaja plastičnost,
stvenom sudbinom freskopisca Antona s ski je profilirana: na sintagmatskom i “uvrnutost” i preciznost opisa i karak-
Padove (o kom će, igrom slučaja, pronaći sintaktičkom mikroplanu gotovo sve terizacija: tekst je doista natopljen onim
tajanstveni glagoljični prepis iz starine). dionice teksta stilistički su dotjerane najrjeđim i najplemenitijim humorom
Humorni i fantastički otkloni na neki će i izbrušene – iako je ponekad možda i (kojim je najgušće “impregniran” lik
način “razvodniti” tu ljubavnu priču i previše bio sklon upotrebi gabaritnih/ Ante Vištice, profesora književnosti,
staviti je u funkciju raspleta – posve ne- predugih ekskursa. Današnji čitaoci, beskrajno duhovitog pripovjedačevog
očekivanog i začudno nadrealnog, u kom kako god im interesantan sadržaj po- prijatelja – kroz kojeg autor “plasira”
će pripovjedački subjekt na svojoj koži nudiš, teško izlaze nakraj s rečenicama one najvrcavije komentare i “provale”).
osjetiti u kojoj su mjeri i na koji način te dužim od četiri-pet redova – tako da bi Začudnost koja se evocira originalnim i
“nečiste sile” i danas prisutne i djelatne. se jedino to moglo istaknuti kao neka efektnim karakterizacijama i opisima na
Upravo taj i takav rasplet na samom kra- kritička objekcija/zamjerka autoru: neki način (poput zvučne/muzičke po-
ju romana, a koji se majstorski “kap po ponekad se u toj produženosti ekskur- zadine u filmskim scenama) unaprijed
kap” nagovještava kroz peripetije, drži či- sa teško “hvata” inače dobro zamišlje- nagovještava da će tu itekako biti “svega
taoca budnim i zainteresiranim (faktički na usputna opaska, žaoka ili humorna i svačega” – koliko god se preobičnim i
ne dopuštajući da se knjiga odloži dok poenta. Likovi, situacije, artefakti, re- preprozaičnim u samom startu činili svi
je ne dočitaš do kraja) – iako prva polo- lacije i ponašanja živo su predstavlje- elementi fabulativnog postava.
vina teksta ni na koji način ne upućuje ni, bez suvišnih “razrada” i epskih ra- Posebno je efektno uobličen i sve-
da bi o takvom nečem moglo biti riječi. zvlačenja/dilatacija u fabuli – pri čemu den rasplet, posljednjih desetak stra-
nica teksta; Jukiću je uspjelo “mate-
rijalizirati” i kroz snoviđenja/vizije, i
Ovaj kratki roman odlikuje se vrlo vještim preplitanjem kroz sirovo realne slike fatamorganskog
“bježanja” ili “iskrivljenja” stvarno-
nekoliko poetičkih/žanrovskih modela ili vrsta proznog sti, taj duboki dijalektički prijepor i tu
izraza: Jukić je u lijepo organiziranu i spletenu fabulu unio “borbu neprestanu” – između unapri-
jed zadatosti, uobičajenosti/banalnosti
raznovrsne elemente stvarnosno-ispovjedne proze, kozerije, izvanjskog realnog svijeta, na jednoj, i
satire, putopisno-esejističke, stručno-etnološke pa i čisto čudesne/ nepredvidljive krhkosti-ru-
ševnosti unutrašnjeg svijeta (slutnji,
fantastički profilirane pripovjedne proze. “Šmek” stvarnosnog osjećanja, stanja), izloženog pritisku,
posebno dolazi do izražaja u opuštenom tonu dobroćudne opsesijama i stresu, na drugoj strani.
Ovim je romanom Jukić vrlo produk-
ironije s kojom autor vrlo slobodno i duhovito opisuje tivno i izazovno bacio neobično svjetlo
osebujni duh franjevaca u srednjobosanskom podneblju, na sve to što tako komotno nazivamo
stvarnošću (pouzdajući se u njenu “ja-
odnosno u samostanskom muzeju gdje je zaposlen, kao i u snost”, “pouzdanost” i “prezentnost”)
dionicama teksta gdje izvještava o kulturološkoj pitoresknosti i – odškrinuvši nam vrata prema onom
čudesnom i fantastičnom što se iza te
jedinstvenosti, začudnostima i drevnostima istarskog podneblja. stvarnosti uvijek već skriva... n

STAV 21/5/2021 81