Page 77 - STAV broj 324

Božije ime. Učini to otac njegov pred samu
smrt. Pritisnut od ostalih evropskih kra-
ljeva koji ga optuživaše za pad Smedereva,
Tomaš protjera krstjane iz svojih zemalja,
a ovi nađoše utočište u Hranića, kod San-
daljevog sina, hercega, Kosače, punca To-
mašovog. Mora da je bio strašan grč u koji
se stisla Bosna kada je ispraćala svoje kr-
stjane, i starce, i goste, i strojnike, i dida,
njih četrdeset, vele.
Naredne godine Bosnom poteče go-
vorkanje kako je Tomaša sustigla zasluže-
na kazna te je, otrovan, umro u najtežim
mukama, namjesto znoja – ljudi mirski!
– krv mu se cijediše iz kože. Historija još
nije našla načina da provjeri ovu priču, a ni Kula
onu drugu: šaputalo se među pojedincima
plemićkog roda kako je to s protjerivanjem
krstjana samo igra između Tomaša i Ko-
sače i da će se did vratiti nazad kada dođe
čas i da će opet biti kao nekada, ali, eto,
ne bi prilike, skršiše Osmanlije Bosnu kao
grančicu. Narod, onaj koji nije podlegao
milozvučnim riječima franjevaca i koji se
potajice nadao kako će Tomašev sin vratiti
dida u Bosnu, prokle ga naredne godine
kada stavi papinu krunu na glavu. Pod tom
kletvom zatrnu se cijelo jedno kraljevstvo
u fijuku dželatske sablje.
Kroz stoljeća prenošena je među jajač-
kim zidinama legenda o kraljevom smaknu-
ću. Godine 1888, kada je otkopavao ovaj
grob, uhvati je u slova Ćiro Truhelka, di-
rektor tek osnovanog Zemaljskog muzeja.
Piše on ovako: “Kada je kralj uvidio da je
preslab da bi se odupro sultanu Mehmedu krupnog kamenja. Kada su otklonili ka- kada ga Haron bude prevozio preko Ahe-
Fatihu, pobježe on s Gojakom i Čubreti- men, u ilovači je ležao obezglavljen kostur, ronta. Evo samo još jedna pretpostavka:
ćem u Ključ, gdje izdajom pade Turcima a lobanja mu bijaše postavljena na desnu možda su franjevci, jedini ljudi koji su
u šake. Kad ga dovedoše u Jajce i baciše stranu grudi. Ruke pokojnika bile su pre- skupljali i čuvali starinu i kod kojih bi se
pred sultana, bude mu na temelju jedne križene na prsima odmah ispod lobanje, u ono vrijeme mogao naći srebrni novac
fetve izrečena smrtna osuda, ali sultan je a noge mu bijahu ispružene. Osim što je Ljudevita Velikog, potplatili janjičarima
htio da kralj pati ne samo za života nego nekoliko kostiju polomljeno uslijed teži- da puste nekog od njih da sahrani kralja
i poslije smrti, pa je predao lešinu sugje- ne kamenja koje je pritiskala zemlja što se kao kršteno čeljade, a ne da ga se baca uz
nika odjelu janjičara kojima bi naloženo godinama slegala, grob je, kako to ostavlja brinu poput psa. Bilo kako bilo, franjev-
da ga pokopaju na Humu, i to na takvom utisak Truhelkin opis, ipak načinjen s iz- ci će preuzeti od Truhelke kraljev skelet i
mjestu koje se uvijek iz Jajca vidi, ali sa vjesnom pažnjom. Da li su to janjičari, koji eno ga, i danas ga čuvaju u staklenom li-
kojeg se samo Jajca ne mogaše vidjeti. Jaj- su se dobro namučili nosajući tijelo okolo jesu u svom samostanu u Jajcu.
čanima je tako uvijek pred očima imala i tražeći takvo mjesto koje se iz grada vidi, Kod nogu skeleta Truhelka je našao sa-
biti uspomena na kaznu koju je prepatio ali s njega grad ne, smatrali da jedan kralj vijene željezne kuke “kakve služe za zapon
njihov kralj, a ovaj nije smio ni iz groba nije zaslužio tako brutalnu kaznu pa su se katanca” ili za okove. Dakle, kralj je bio
vidjeti svog stonog grada.” I baš je takvo odnosili prema njegovom tijelu s određenim okovan kao lopov. Dok gleda ovo žalosno
ovo mjesto, s cijelog proplanka možeš vi- poštovanjem, ili je, možda, među njima bila i neugledno mjesto, s tom razbijenom ta-
djeti Jajce, a ako baciš pogled preko sjever- kakva ljudina čiji je otac govorio jezikom blom kao skrnavljenim spomenikom, luta
nih zidina, vidjet ćeš i Carevo polje, gdje ovog kralja i kojeg su ubrali u devširmi i po čovjeku mučaljiva slika koja se ne da
je, vjeruje se, bio ulogoren sultan i gdje je zavojačili u Istanbulu? Nije ova pretpostav- otjerati. Janjičari izvlače kralja iz mraka
kralj pogubljen s desecima bosanskih do- ka tek pusta igrarija dokone mašte. Izniče crkve koju je Hrvoje Vukčić Hrvatinić dao
stojanstvenika. Samo se ne vidi s jednog ona iz dva srebrena ugarska novčića “iz uklesati u stijenu i gdje je čekao da glavni
mjesta, baš odavde, od Kraljevog groba nad doba Ljudevita Velikog (1342–1382) koja imam fetvom prelomi obećanje dato mu u
kojim se zemlja grbi u hrbat i zaklanja ci- su u grob priložena kao obol”. Nađena su Ključu, da će, preda li se, spasiti živu glavu
jeli vidik. Ali, ako sasvim utihneš i dobro iznad grudnog koša, na mjestu gdje su se kao u Smederevu. Zaslijepljen sunčevom
napneš uši, čut ćeš hučanje vodopada. Tako ruke križale. Ko je njih položio? Po mjestu svjetlošću, kralj zbunjeno žmirka okre-
je i Vojačin sin cijelih pet stotina godina gdje su stajala kada ih je poslije pet stotina ćući se oko sebe dok s njega svlače halje,
znao da nad vodenom hukom lebdi Jajce. godina Truhelka ponovo pokazao suncu, a vjetar palaca duge uvojke kose i bičuje
Truhelka piše da su na dubini od 80 nije teško zaključiti da ih je neko stavio ga po licu. Strah, dubok, damara u kralje-
centimetara naišli na sloj naslaganog, kralju u usta, ili na oči, kao popudbinu vim obrazima. Ta tek mu je 25 godina i,

STAV 21/5/2021 77