Page 17 - STAV broj 299

ja sam već tu bio iznad mojih drugova,
„razmaženi genije“. Nas dvojica, tako
rezonujem, naslijedili smo dar za ručni
rad od roditelja. Moja majka je bila vješta
tkalja, a otac je bio poznat klesar i zidar.
Popravljao bi i samare i mene šišao na
nulu tupom mašinom, čim bi malo za-
kosatio. Poslije osnovne škole pohađao
sam tri razreda gimnazije u Mostaru –
mala matura – i tu sam za našeg profesora
srpskohrvatskog crtao uveličane portrete
naših jugo književnika, i to je sve bilo za-
kucano, na sva četiri zida u našem razre-
du. Radio sam i za našu profesoricu zoo-
logije, Preković Perku. Tu me je zapazio
naš profesor crtanja Karlo Afan-Derive-
ra i forsirao me sa izdvojenim zadacima,
stalno govoreći da moram ići u Sarajevo
na umjetničku školu. Toj ideji se pridru-
žio i moj brat Hilmija koji me je finan-
sijski pomagao do kraja mog školovanja.
Tako sam ja 1951. započeo školovanje na
Srednjoj školi za primjenjenu umjetnost.
Iz tog petogodišnjeg školovanja i boravka
u Sarajevu najviše pamtim gladovanje i
hladnu zimu. Pet godina u toj školi, da-
nas osjećam kao izgubljeno vrijeme, gdje
su nas stariji profesori poput Petra Šai-
na učili nekakvom zanatu, a nismo znali
ništa o stvaranju. Nešto se promjenilo na
bolje kada su došla dva mlada profesora
iz Beograda Risimović i Subotić. Naša
škola je imala svoj orkestar pa je omla-
dinska organizacija svake subote organi-
sivom golom kamenjaru. Dopirali su do školovanja u rodnom kraju. Kako je te- zirala igranke, a ja sam pravio reklamne
nas krici, zapomaganje i plač. Poslije se- kao Vaš put do Akademije likovnih um- plakate za te igranke koje su u to vrijeme,
damnaest godina, bio sam na drugoj go- jetnosti u Beogradu? pored korza bile jedina zabava mladeži.
dini fakulteta u Beogradu kada je u Mo- TIKVEŠA: Ja sam pošao u školu sa pu- Ti plakati, svake subote su bili ukucani
staru bilo suđenje nekima od aktera tog nih devet godina. Škola je bila u selu Bi- sa obadvije strane ulaznih vrata. Bili su
zločina. Danima se u novinama, na pola jakovići – Međugorje, tri kilometra od velikog formata 100x70 cm i uvijek su na
naslovne strane, pisalo o tome. Ja bih ra- Tikvešine mahale. Učitelj nam je bio di- plakatima bile naslikana temperom muš-
nije, ujutro, kupovao novine i skrivajući van čovjek, Pavo Ančić. I ta škola je tre- ka i ženska figura u plesnoj pozi. Ženska
se čitao o tome u strahu da moji drugovi iz bala učila, parole i zidne novine, te sam figura je bila dominantna, stilizirana ala
klase, ne otkriju da je ta Golubinka iz mog ja stupio u akciju podražavajući Hilmiju Modiljani, i taj me likovni rukopis pratio
sela. Ta trauma me pratila dugo godina. i kako se pokazalo to je bilo cijenjeno, i sve do prvih godina studija u Beogradu,
STAV: Može li se reći da upravo bratu
Hilmiji dugujete prepoznavanje Vašeg
talenta? No, malo je poznato u javnosti
da je Vaš brat Hilmija bio darovit slikar,
akvarelist, a nakon smrti posvetili ste mu
čitav likovni ciklus.
TIKVEŠA: Moj brat Hilmija, stariji de-
vet godina, imao je dara za slikarstvo još
u srednjoj školi. Postao je učitelj 1946. pa
kako škola nije imala učila i drugih po-
magala u nastavi on ih je pravio za sebe
i kolege. Tada su bile u modi parole, zid-
ne novine, pa portreti revolucionarnih
vođa itd.

STAV: Vjerujem da je postojao razlog
zašto ste školovanje započeli u Ško-
li za primjenjenu umjetnost u Saraje-
vu, da ste ispoljili svoj talent već tokom

STAV 26/11/2020 17