Page 32 - STAV broj 351 - 352
P. 32
Dragoslav Dedović
ZEMLJA POD ABAŽUROM
(izbor)
PISMO SARAJEVSKIM
STUDENTIMA ISTORIJE U GODINU mlaka velegradska noć
sada te muči zavičajni kič
DVIJEHILJADEŠEZDESETITREĆU prošao si kroz Tugovo
mladići su na izvoru hladili pivo
flaša vinjaka u džepu sakoa koji
vonja po skladištu crvenog krsta NAŠI
sluzav pogled ispod prosijedih obrva
ne zamišljah tako prorokove oči duž večernjih ulica zašište bosanski konsonanti
ovdje će nebo bljunuti vatru reče prepoznamo ih najčešće u psovci i pogledi nam se
pokaza prstom pred mene i pljunu zalijepe za ta lica kao da nismo ljudi već
to bješe istinsko proročanstvo jer dvonožne sevdalinke
ulica na koju je pljunuo više ne postoji i sve što bismo jedni drugima rekli
bolesno je od čežnje za jezikom kojeg nema jer
smiješite se dakle dok proučavate amputirana zemlja postoji još samo
banalnu hroniku ovog strašnog vijeka u obliku fantomskog svraba
nisu li božanstvena naša zaprepašćena lica i sve što bismo jedni drugima
to je od preozbiljnih knjiga od predubokih misli obdan sa blagošću rekli
jer naši su geniji brbljali brbljali ali noć pretvori u otrov
naši su ludaci tačno proricali
kada riječ zemljak pukne kao šamar
ULICA GAZI HUSREV-BEGOVA možeš da oboriš oči i prođeš ili da
zastaneš svejedno ti više nisi ti
slijeva zamire tahan-halva i tucana kahva ŠVAJCARSKI VOZ
desno svjetluca pospano bečko predsoblje
licem iščekujem sunce niz sokak sa istoka da me vidiš majčice u švajcarskom vozu
ispod grkljana – u čvor zavezani svjetovi osam godina daleko
ovdje se Avrupa pokriva velom da me zavede za svaku godinu po kilogram sala
krupan sam majčice i ćutljiv jer
sve sam bio i sve ću opet biti: janičar i hajduk velika se tuga s vremenom stvrdne
kujundžija što ispod obrve mjerka tebe hanumo u sićušno zrno soli pod jezikom i
dok šušti svila dimija i pravoslavac s naherenim isuši usta kao joint
crvenim fesom dok istovara sembersko
žito u magazu prosijedi Latin nadnijet nad knjige da vidiš konduktera u švajcarskom vozu
u kojima nejasno piše čije bješe kraljevstvo pokazujem mu kartu i oči nam se okrznu
čifut što iberijski pjeva ali nešto u nama znade on kaže merci! a ja samo kimnem –
da je to napjev o izgubljenom domu ovdje već sporedne rečenice
prikuju glagol uz svoj kraj i
mačka se oglasi plačno sa džamijskog zida ljepše je ćutati
u njenim očima sjenka davnašnje žene
i sunce zabijeli izmaglicu nad mahalama gle majčice nakon kiše
i na tren baš tu bude samo moje mjesto od bezljudnih postaja ka zaseocima na planini
odmotavaju se ceste poput rolni mrkog toalet-papira
uvijek kad ovdje predahnem uz rame mi stanu a u oblake bih mogao zagristi kao u gužvu šećerne vate
mrtvi drugovi da mojim očima srknu od života
pa se više ne pitam zašto se ovamo vraćam ili nasloni ovaj pjesmuljak kao razglednicu na vazu
zašto odavde jedared odoh bestragom kada ugasiš televizor i u sobu nahrupi
gusti bosanski mrak neka sa lažne pozlate
PROŠAO SI KROZ TUGOVO blago zasjakti moja odsutnost
bilo je ljeto IZMEĐU DVA GROBA
mladići su na izvoru hladili pivo
pročitao si ime mjesta petak, svi su otišli
kao da si progutao kamen prizor uokviren berlinskom stolarijom
nosio si prizor pod dijafragmom ispod koje drema istanbulski tepih:
sve do Berlina dva stabla, dva automobila
pjena u njemačkoj krigli iza nje i gola zemlja nagiba
32 26/11/2021 STAV
