Page 97 - STAV broj 351 - 352

Olovo, 1992, robna kuća Olovo, 1992, Zanatski centar

odjeće, onoga što nam kroz humanitarnu Emira, Fahru, Edisu... Čujem nešto, ali ne s kojim si se naguravao maloprije. Izašao
pomoć dodijeli svijet, ide preko “Crvenog razaznajem od huke valova, od veslanja. je krvavih nogu iz vode. Puno je krvario”,
križa” i “Merhameta”. Po pokretima ruku, glava, kao da navijaju. još zadihan, isprekidano je govorio Edin.
“A rođak ti je Baza?”, upitah Mirela, Mijenjam stranu s Mirelom. Ne smijemo Znao sam šta to znači, bude li ozbiljni-
kako bi mi potvrdio da je riječ o mom škol- izgubiti pred rajom. Ne smijem izgubiti ja povreda, mogli bi doći i njegovi rodite-
skom drugu iz Dolova s kojim sam sjedio pred Anerom. Ipak je ovo “domaći” teren. lji, a onda sam nagrabusio. Pozdravio sam
u klupi u nižim razredima osnovne škole. Još stotinu metara pred ciljem. Pred nama se Anerom i požurio kući. Hiljade misli.
“Da, da. To mi je od tetke sin, Elvedin A., brzak. To je prilika. Zaveslao sam rukama Mora da se posjekao na nešto u vodi. Šta
zvani Baza ili Elvo. Sada smo u istoj kući, malo jače prilikom ulaska u brzak, tako ako iskrvari? Šta ću sad?
u izbjeglištvu”, odgovori Mirel. da smo uspjeli preteći protivničku ekipu. Prije nego ću skrenuti s ceste na ma-
Proveli smo dva-tri sata u razgovoru Prošli smo rijeku na dijelu nasuprot Vasvi- kadamski put koji je vodio u selo pored
dok me mama nije pozvala da pođemo nom restoranu. Ulazimo u cilj. Prvi smo. mene je projurila hitna. To mi je samo
kući, u naš mali izbjeglički dom, tek pet Dolazim skoro do plićaka, kada osjetih dodatno pojačalo nervozu. Sada sam bio
minuta hoda od restorana. tup udar u predjelu vrata, da bi me potom uvjeren da se nešto stvarno loše desilo.
“Hoćemo l’ sutra na kupanje?”, upita neko rukama uhvatio za ramena, povlačeći Samo teže slučajeve šalju preko Konjuha
me Mirel, prije nego ću izaći iz restorana. me natrag u vodu. Uspio sam se okrenuti. prema Kladnju, prema Tuzli...
“Može, bit ću oko deset ovdje”, odgovorih Jedan od dječaka iz protivničke ekipe me Ne znam kako sam došao kući. Otvorio
pokazujući na livadu do restorana. “Do- “zaskočio”, očito nezadovoljan rezultatom. sam vrata. Mama je plakala. Bio sam zate-
govoreno. Vidimo se sutra!”, reče Mirel. Plan je, vjerovatno, bio malo me “gušiti”, čen situacijom, smišljao sam šta reći, kako
Mirel se pojavio s Bazom, a Baza s ve- potopiti pod vodom da se vidi ko je “gaz- se opravdati za ovaj posljednji nestašluk...
likom unutrašnjom kamionskom ili au- da”. Standardno nadmudrivanje... Nije Na trenutak je zastala. Pogledala me i kroz
tomobilskom gumom. U svakom slučaju, lahko prihvatiti poraz! jecanje, jedva razgovijetno rekla. “Vesna je
bio je to najveći šlauf koji sam imao pri- Skinuo sam mu ruke sa svojih reme- ranjena. Teško. Ako preživi, morat će joj
liku vidjeti do tada. “I idemo li?”, upita na, potom brzo preplivao na drugu stranu nogu rezati. Sad je bila Nerma.”
Baza. “Gremo li gdje?, uzvratih kontrapi- prišavši mu sleđa. Skočio sam iznad nje- Otrčao sam do Nerme, upravo je izaš-
tanjem. “Do banje, odatle ćemo se spuštati ga i dlanovima pritisnuo njegova ramena la iz smjene u Paskoj. “Ono je bila Vesna
sa šlaufom”, reče Baza. gurnuvši ga ka dnu, ispod vode. Uspio u hitnoj?”, upitah. Klimnula je glavom.
Izašli smo na cestu i kotrljajući šlauf sam ga “potopiti”. “Puno je krvi izgubila. Sad je sve u Bo-
uputili se ka odredištu. Kod banje je bilo Slavodobitno sam se uputio ka obali. žijim rukama”, reče Nerma, medicinska
još djece s kamionskim šlaufima. Dogovo- Ondje me čekala Anera. “Ćao. A hoćemo sestra u ratnoj bolnici.
rili smo da se trkamo. Šlauf je bio dovoljan l’ sad do ‘ploče’”, upitah. “Može, al’ na Vesna S. bila je naša kućna prijateljica.
za dvojicu, a bilo nas je trojica. Izvlačili gumi. Vidim da ti ono dobro voziš”, reče Komšinica. Neko ko me čuvao preko dana,
smo slamke. Prvi ćemo se puštati Mirel Anera zadirkujući me, svjesna da se dalje u nekom periodu od nekoliko mjeseci, u
i ja. Ukrcali smo se u šlauf, jedan preko ne može na šlaufu. Dio riječnog toka, od uzrastu kada sam prohodao, a još nisam
drugog, unakrsno i počeli veslati. Vasvinog restorana do ploče, bio je isuviše znao pričati, u vremenu kada je mama po-
Dionica je bila duga možda i pola ki- brz, s virovima, tako da se na tom dijelu čela raditi...Vesna je bila “proljeće”. Vesna
lometra. I s jedne i s druge strane Krivaje nije niti kupalo, a kamoli spuštalo šlaufom. je bila radost. Neko za koga sam uvijek
kupači. Mladi, djeca, poneki bračni par u Možda bi bilo moguće kajakom. bio mala slatka beba koja se uneredila do
srednjim godinama. Sunčan je dan. Bez Šetali smo prema “ploči”, kada je do izavrata... Vesna je bila jedna mladost, je-
vjetra. Bez oblaka. Niti suviše toplo, niti nas dotrčao Edin, stariji sin bračnog para dan svijet, jedan cvijet u punom cvatu...
hladno. Svakako se ne radi. Dovoljno smo u čijim smo prostorijama imali naš izbje- Sjedili smo do sitnih sati tu večer u
daleko od ratišta. Voda je ’nako taman. glički dom. Sav zadihan nam reče: “Admira malom izbjegličkom stanu, moleći, do-
Samo mi, dječaci i planinska ljepotica s su odvukli u Pasku u bolnicu! Dobro si ga veći, nadajući se pozitivnim vijestima iz
virovima i brzacima... Ko će biti brži? rasjekao! Krvari...” Ništa mi nije bilo jasno. hirurške sale, smještene tamo negdje iza
U zaostatku smo za jednom ekipom. Dje- “Ko je Admir? Koga sam rasjekao? Polup’o Konjuha, s one strane, prema Kladnju,
čaci iz sela Hadre. Na obali vidjeh Aneru, si lončiće...”, rekoh Edinu. “Onaj iz Hadri prema Tuzli... n

STAV 26/11/2021 97