Page 63 - STAV 77 25.08.2016

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Iz Zagrebačke džamije u Dretelj

PRIČALO SE

DA SI UBIJEN,

JA SAM SE UDALA

Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ
Na izlazu iz džamije ugledao je špalir bojovnika. Bespogovorno su,
uz poneku ćušku i psovku, selektivno probrali tridesetak mlađih
muškaraca, listom muslimana iz Bosne. Predvečer su stigli u Mostar,
a potom u logor Dretelj

oliko li patnje može stati u ljud- iz Bosne, među njima i Faruka, vezali im Zgužvao je pismo, doteturao do otvo-
ski život? Mnogo? Malo? I po- ruke, potrpali u kamionete i krenuli. Začu- renog prozora i zakoračio da se surva u
stoji li ikakva granica, posljed- do, veli mi, niko nije molio, vapio, plakao, ambis. Spriječili su ga, premjestili u dru-
Knja “spasonosna” kap u prepunoj pitao zašto i kuda nas vode. Samo šutnja. I gu prostoriju i stavili pod pojačan nadzor.
čaši, posljednji otpor u nejakom ljudskom pomirenost. Predvečer su stigli u Mostar, Nedugo potom, na vlastiti zahtjev, neo-
biću prije negoli takav zatetura, zaglavinja, a potom u logor Dretelj. Na ulazu u logor poravljen, napustio je bolnicu, otišao do
prihvati usud kao neminovnost, kao izlaz, novi špalir: letve, lanci, željezne šipke. Od porodične kuće u prigradskom naselju
rješenje, oslobođenje, pa onako raspamećen, udaraca su neki odmah pali, onesviješteni Slavinovići i zatekao zgarište: samo je
bez straha, zakuca se u kakav imaginarni ili mrtvi, Faruk nije znao. On je primio uda- odžak ostao i limeni pijetao na njemu;
zid, dođe do kraja, svog kraja, i kaže: “To rac letvom u lice, tik ispod nosa, i progutao klatio se škriputavo na vjetru, lijevo-de-
je to. Nema dalje. Ne mogu više.” zube, izbijene i stjerane u ždrijelo. Nije ih sno. Faruk i dalje priča, sve gore od go-
Eto, o tome razmišljam dok slušam stigao ni ispljunuti. Potom četiri mjeseca reg, nije više vedar i blag i ne bira pažljivo
strašnu Farukovu ispovijest. A Faruk, opet, “kolektivnog smještaja”, pa, nakon što je riječi, istresa se u mene kao u kontejner.
i začudo, vedar i blag. Tiho priča, pažljivo neuspješno pokušao pobjeći, samica bez Počinje mi bivati loše. Predoziran sam
bira riječi, nikoga ne krivi. Ni svoje krvo- prozora, svjetla, kreveta i toaleta. I tako tač- njegovim, blago rečeno, mračnim solilo-
loke, ni Boga, ni sebe. Naprosto, kao da no devedeset dana. kvijem. I uviđam da sjedim s bolesnim
želi reći: “Šta se može? Desilo se. Nije me Po izlasku iz samice nije mogao ho- čovjekom. Jednim od bezbroj takvih u
moglo mimoići.” dati i bio je slijep. Zajedno s ostalima, u ovom nesretnom gradu.
Tokom rata mu je sin bio na liječenju u sličnom stanju kao i on, razmijenjen je “I, znaš šta!? Kada sam spavao u skle-
Njemačkoj, pa kada je prezdravio, Faruk je u blizini Jablanice za grupu hrvatskih panoj daščari, kada sam polugladan i očajan
rasklimatanim autobusom, na jedvite jade, zarobljenika. Kaže, nije osjetio ni ra- lijegao i ustajao, kada sam hodao gradom
kroz kontrolne punktove, kroz poniženja, dost ni olakšanje. Samo strašan umor i bez prebijene pare u džepu, gledao u pre-
uvrede i otimačinu, uspio s ostalim suput- želju da spava, danima, zauvijek. U Tuzli pune ljetne bašte i ljude u njima kako uži-
nicima, uglavnom pobjeguljama od rata se opravljao dugo i sporo. Žena ga nije vaju u divnom majskom danu, piju kahvu,
i mobilizacije, dokopati se Zagreba, sina posjećivala. Ponovo je progledao. I prvo smiju se, ne obraćaju pažnju na mene ama
da dočeka i kući odvede. Došao je porano, što je vidio bilo je neodaslano ženino niti jednim pogledom, zadovoljni sobom
autobus iz Münchena stizao je tek popod- pismo koje mu je, nešto ranije, donijela i ravnodušni spram patnji drugih, shva-
ne, pa je kratio vrijeme šetajući, gladan njena sestra. tio sam da takvi ljudi nisu ništa drugo do
i umoran. I došetao do džamije. Imao je “Faruk, ne znam da li si živ. Javili su samoživa govna, a život, moj život među
karte za povratak u Tuzlu, ali ne i novaca. mi da si uhapšen i odveden u logor. Nijaz njima, bio je veća i gora strahota od one u
Opljačkan je u nekoj selendri do posljed- mi je to rekao kada je Tarika iz Zagreba Dretelju”, izbaci iz sebe u dahu, othuknu
njeg novčića, kao i ostali putnici, te se po- vratio u München. Da njega nije bilo, ko i zašuti. Vidim, lakše mu je.
nadao kako će u džamiji, nakon molitve, zna šta bi bilo s djetetom. Čim sam to sa- U povratku kući, a ovo samo Tuzlaci
nešto pojesti i možda iskamčiti koju mr- znala, otputovala sam u Njemačku. Znam mogu razumjeti, razmišljam kako ne bi
vicu za sina. Ali, ništa. Na meniju je bila da nisi kriv. Ali, da znaš, ja sam se udala. bilo zgoreg na prilazima ka Tuzli posta-
samo duhovna hrana. Nisi se javljao, pričalo se da si ubijen, pa viti table i upozorenje na njima: “Pozor!
Na izlazu iz džamije ugledao je špalir mi ništa drugo nije preostalo. Neko mora Kontaminirano ludilom! Ulazak na vlasti-
bojovnika. Bespogovorno su, uz poneku brinuti o meni i djetetu u tuđem svijetu. tu odgovornost!”
ćušku i psovku, selektivno probrali tride- Ako si živ, nemoj me tražiti, a ako nisi, Neka, brate, znaju putnici-namjernici
setak mlađih muškaraca, listom muslimana rahmet ti duši. Enisa.” da ulaze u otvorenu ludnicu. n

STAV 25/8/2016 63