Page 9 - STAV 77 25.08.2016

Od prijeratnih pet hiljada, danas u njoj živi oko 800 stanovnika.
Braneći se u ratnim godinama, Cerska je izdržala do proljeća
1993. godine. Više nije mogla. Ali i tada, kada su u zbjegovima
išli ka Srebrenici ili Tuzli, Cerani su znali da će se jednog dana
vratiti u svoje mjesto. I uradili su to prije dvanaest godina.
Zaboravljeni od svih, bez pomoći vlasti, sami su sklopili
razbijene komadiće svojih života. I nastavili dalje
Piše: Nedim HASIĆ
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ
ugo uz put koji od Sarajeva vodi
ka Zvorniku, koji kilometar prije
Konjević-Polja, nije s lijeve stra-
Dne bilo ni table s njenim imenom.
Stajala je neko vrijeme, pa je skinuta, ko
zna zašto. Dok je nije bilo, teško da bi iko
ko ne poznaje taj kraj mogao znati da se
tu, preko mostića, s glavne ceste skreće u
Cersku. Put vijuga dolinom, među grana-
ma koje se lome pod teretom jabuka, šlji-
va, krušaka. Put vodi do škole. Pa dalje,
malo asfaltom, a malo više makadamom,
ka selima koja zapravo i čine Cersku. Pe-
desetak sela i zaselaka, sve je to Cerska.
Put vodi kraj škole koju je obnovila Vla-
da Holandije, smirujući valjda donacijom
svoju savjest zbog onoga što nisu uradili
u julu 1995. godine. Tu je razrušeni Dom
kulture. Ispred je nogometni teren. Zovu
ga “Highbury”. Po čuvenom stadionu
londonskog Arsenala koji je nestao prije
nekoliko godina pred naletom arapskih
dolara uloženih u taj engleski klub i nji-
hov novi stadion. “Highbury” je središte
života. Tu se okupljaju momci, tu se igraju
djeca. Tu su ovih dana i nekakvi Italijani,
humanitarci koji dođu svake godine ra-
diti s djecom. Voze kombije zagrebačkih
tablica i viču “bok” onom ko ih pozdravi.
Cerska. Zaboravljena dolina u srcu istočne
Bosne. Mjesto u kojem se, iako je i tada
narod bio siromašan, iako je i tada išao
nadničiti u Srbiju ili išao raditi u francu-
skim tvornicama “Peugeota”, lijepo živje-
lo. “U mom je selu bilo 160 duša, u selu
pored 180. Nije se imalo, mučili smo se i
tada, ali je bilo ljepše. Sadili smo pšenicu,
imali najbolju šljivu. Sijali smo konoplju,
danas bismo zato išli na robiju”, smije se
Lutvo Ahmetović, hadžija i mujezin nove
džamije u Cerskoj. Otkud konoplja? “Pa
od nje smo dobijali materijal za ćilime i
za sve ostalo. Ja sam imao vazda dunum
zasađen. Nismo to tada znali, ali vazda
nam je na prelu bilo veselo. Igralo se, a
nismo imali ni tambure ni harmonike,
vazda se djeca nakon prela rađala.”
STAV 25/8/2016 9