Page 57 - STAV broj 315

KRIVO SRASTANJE

U “bastionu antifašizma”

KAD DŽENAZA POSTANE

KULTURNI DOGAĐAJ

Nelagoda treperi u zraku, gotovo da se može opipati, osjećam kako
i ljutnja varniči iz te šačice ljudi koji žele klanjati dženazu i, na koncu,
suzdržavajući ljutnju koja apsolutno nije primjerena takvom trenutku,
nas petnaestak formiramo tri safa praćeni ravnodušnim pogledima tih
ljudi ili neljudi koji stoje sa strane i sve to skupa posmatraju kao kratak
Piše: i njima ne baš odveć zanimljiv igrokaz.
Sadik IBRAHIMOVIĆ

edamo se u safove da klanjamo – I ostvarena i uspješna, ako smijem – Da su Tuzlaci uglavnom ateisti i vje-
dženazu. Preselila je H., stara dodati? rovatno bi to šire obrazložio, ali, eto, nije
derviša šejha Ahmed-efendi- – Pa sad... Moglo bi se i tako reći. mu se dalo, pojavio si se ti.
Rje Mešića. Malo je prisutnih u – Dakle, kao uspješno odigrana pozo- – Tako je. Svi oni koji su tokom dže-
džamijskom haremu, jedva četrdesetak, rišna predstava? naze stajali sa strane iz tog su ateističkog
a još je manje onih koji su voljni stati – Je l’ ti to mene zezaš? ešalona i... Ma, besmisleno je raspredati o
u saf i klanjati dženazu. Hodža to, da- – Uopće ne. Samo pokušavam razu- tome. Tuzla je naprosto takva, kolektiv-
kako, primjećuje, pa indirektno pozi- mjeti tvoju impresiju i, iskreno, ne uspi- ni mentalni sklop zaista jeste uglavnom
va muškarce koji stoje sa strane rekav- jevam, a zato što na “sahrani” nema ni- ateistički i bojim se da lijeka za tu bolj-
ši da nije nužno važno znaju li klanjati čeg lijepog, a nema zato što odlazi draga ku nema niti će ga biti. Znam da zvučim
ili ne, da svojim riječima mogu učiniti nam osoba, dakle, imamo dijametralno kao radikal i znam da svako ima pravo
nijet, ali da je od srca i da, čak i ako ne oprečan doživljaj identičnog događaja – na svoje opredjeljenje, ali, brate, doći na
znaju ništa učiti, slobodno mogu stati u ja sam jako tužan, a ti si H. “sahranu” do- dženazu, stati sa strane i posmatrati to
saf i oponašati njegove, hodžine pokre- živio skoro pa kao kulturni događaj iliti pasivno, nezainteresirano, kao da je riječ
te. Tajac. Niko ništa. Ni da mrdne. Nela- čak performans. Ne čini li ti se da ovdje o polaganju kamena temeljca za kakav
goda treperi u zraku, gotovo da se može nešto nije u redu? dom kulture, a ne posljednjem ispraćaju
opipati, osjećam kako i ljutnja varniči – Jesi li ti Tuzlak? ljudskog bića, e to je već... Ne mogu to
iz te šačice ljudi koji žele klanjati dže- – Da. shvatiti, stvarno ne mogu.
nazu i, na koncu, suzdržavajući ljutnju – Pravi, rođeni Tuzlak? – Ode naša H.
koja apsolutno nije primjerena takvom – Jesam, nažalost. – Ode.
trenutku, nas petnaestak formiramo tri – Zašto nažalost? – “Moj voljeni šejh pali kandilje na
safa praćeni ravnodušnim pogledima tih – Ostavio bih to za sebe. Nego, jeste sedam džamija i svake večeri čini zikir
ljudi ili neljudi koji stoje sa strane i sve li H. i ti bili u srodstvu ili...? sa svojim dervišima.”
to skupa posmatraju kao kratak i njima – Da, jesmo, bila mi je dalja rođaka. – Da, znam, i meni je jednom to kazala.
ne baš odveć zanimljiv igrokaz. Zašto pitaš? – Misliš li da je to sanjala ili...?
Nakon dženaze, uzimamo tabut i – Onako, tek da znam s kim pričam. – Ne znam. Znaš li ti?
unosimo ga u vozilo. Tabut i H. u njemu – Vidi, nisam te bez razloga pitao jesi – Ne, ali pouzdano znam da je cije-
odvoze u rodni joj Puračić. Vele, bila je li Tuzlak, jer Tuzlaci su uglavnom – za- log života bila predana vjeri, živjela vje-
to njena izričita želja. I ispoštovana je. usti lik, ali istog trenutka po leđima me ru i siguran sam da je odlično znala šta i
Dok stojim i pogledom zamućenim od potapša prijatelj A. i pokretom glave po- o čemu govori.
suza ispraćam H., ženu od koje mi je zva da pođemo. – Slažem se. Žuriš li negdje?
uvijek, ali baš uvijek dolazilo samo do- – Gdje si dosad? Ovaj smor me se nado- – Ne, a tvoj poziv na kahvu ne mogu
bro, priđe mi neki lik, jedan od onih koji vezao i da si kasnio još minut-dva ko zna šta i neću odbiti.
je tokom dženaze ravnodušno stajao sa bi se desilo. Čovjek nije sav svoj – rekoh. – Tako se razmišlja. Brzo, munjevi-
strane, i reče: – A ko je on? to, odlučno.
– Lijepa sahrana, baš lijepa. – Pojma nemam. Neko H. dalji rođak, – Trudim se. A sad krenimo odlučno
– Tako si je doživio? barem mi je tako rekao. prema “bastionu antifašizma”!
– Da. Sve je bilo mirno, dostojan- – Čuo sam njegovu zadnju rečenicu. – I ništa manje odlučnim koracima.
stveno, kulturno... Zaista lijepa sahrana. Znaš li šta ti je želio reći? – Podrazumijeva se. n

STAV 19/3/2021 57