Page 53 - STAV broj 405

je Sanelova sestra u društvu moje mame.
Obje su bile vidno uznemirene. I prije nego
smo stigli išta progovoriti, Sanelova sestra
počela je vikati na njega: “Starci će svisnuti,
budalo jedna! Tražimo te posvuda, sve smo
nadigli. Rekli su da si otišao prema pilani.
Šta nam radiš? Jesi li ti normalan uopće?”
IV
“Ali, Nedžmija, još nije zvanično, ko
zna šta je tamo, šta su ostavili, možda je sve
minirano”, govorio je rođak Nihad. “Po-
vukli su se. To mi je dovoljno. Moram u
Petroviće. Ne mogu više čekati, to je moje,
ondje sam rođen, kako ne razumiješ”, go-
vorio je djed. Nihad je klimnuo glavom.
“Samo ću te ovaj put poslušati”, reče mu.
Sjeli smo u auto, prošli Pilanu, Jelik,
Olovske Luke i Bjeliš te skrenuli ka cesti
što je vodila ka kanjonu kroz koji je protje-
Olovo, kuća do industrijske zone, pilana na ulazu u luke cala Stupčanica. Došli smo do Čuda, neka-
dašnjeg sela, u kojem su živjeli i Bošnjaci
II Doma zdravlja, sada jednu veliku i napu- i Srbi. Sada je bilo sablasno prazno. Bez
Pogledao sam kroz prozorsko okno, štenu ruševinu, spustili se prečicom kod ljudi. Bez stoke. Bez života. Na izlazu iz
na kojem je, umjesto stakla, stajalo ono što kuće hodže Hazima, da bismo izašli na Čuda, na krivini, put je bio gotovo u pre-
smo zvali armiranim najlonom, s natpisom glavnu cestu, koja vodi na Karagino Polje. kidu. Bujica je odnijela dobar dio asfalta.
UNHCR. Prolijetale su snježne pahuljice, “A da skrenemo kod Semiza, pa uz ri- Moralo se vješto manevrirati, prići autom
blago, isuviše sporo, kao da je kadar iz ne- jeku”, predložih. “Rat je završio, neće te skroz uz ivicu provalije.
kog romantičnog filma. Mogao bih ih jasno niko gađati!”, pogledao me s čuđenjem “A da se vratimo”, predloži Nihad. “Mo-
uhvatiti i pratiti pogledom sve dok se ne Sanel. “Doduše, možda u tvojoj glavi još lim te, sad kad smo ovako blizu, ja mogu
spuste na zemlju ili asfalt nasuprot kuće. uvijek nije”, reče mi. “Možda si u pravu, al’ nastaviti pješke ako ne možeš dalje, a vi
Zabijelile su se padine prema Romaniji. sigurnije je izbjeći bilo kakav rizik. Koga me sačekajte”, reče djed. “Ne dolazi u ob-
Nije bilo struje. Nije bilo ni bitno! su zmije ujedale, i guštera se boji!”, odgo- zir”, usprotivio se odlučno Nihad. “Samo
Bilo je dovoljno svjetlosti, dovoljno je to- vorih mu. “Gdje si prvoborac, nisam te ću vas zamoliti da sad izađete, dok zaobi-
plo bila unutra. Osjećao sam neku vrstu prepoznao. Nego, ti se okreni nazad, Din đem ovu rupu”, dodade. Potom je, mic po
spokoja, mogao bih satima gledati kako i ja ćemo dalje”, govorio je Sanel. mic, prešao opasnu dionicu puta.
lagahno padaju pahulje. Bosna je u miru! Nisam mogao nazad. Ispao bih kuka- Ponovo smo sjeli u auto. Stigli smo u
Bez granatiranja! Zakopane su ratne sje- vica, mada mi je srce lupalo sve jače i jače Petroviće oko deset sati. Ili, bolje rečeno, u
kire, oruđa i oružja su zamrla – pa makar kako smo se približavali pilani, potom Je- ono što je ostalo od Petrovića. Nigdje nije
na čas, pa koliko trajalo da trajalo. Nisu liku, do nekidan prvoj liniji. bilo niti jednog objekta. Ni kuća, ni štala...
više pristizali svakodnevni izvještaji s ra- Rovovi su bili prazni. Ušli smo u tran- ni žive duše. Samo su sunčano vrijeme i
tišta diljem zemlje, o poginulim, ranje- šeje. Tristotinjak metara od nas u kamion proljeće, što je “kasnilo” u ove krajeve, koji
nim, protjeranim, zatvorenim, o razara- žute boje utovarivali su namještaj iz kuće. su na 800 metara nadmorske visine, dava-
nju... Bosna i Hercegovina je preživjela. Bili su u maskirnim uniformama. Četiri lo nekakav kontrast, neku živost, ljepotu,
S ožiljcima. S ranama. S traumama... Ali agresorska vojnika. Mogli su nas primije- nekakav puls što te tjera da uživaš u ovom
živi! Živi ova divna zemlja i svakim da- titi. Nije bilo nikoga u blizini. Kao da nisu krajoliku zelenih livada, visokih šuma na-
nom je sve jača i ljepša. Navikavamo se marili. Nisu se obazirali. Činilo mi se da kićenih uz Stupčanice, u kao naslikanom
još na mir. Nek’ ostane zapisano! Sretna što prije žele završiti, utovariti ono po šta plavetnilu neba, širine što se pružala na-
Nova 1996. godina! su došli i otići. dohvat ruke, da uživaš u svemu onome što
U meni su se rojila pitanja. Šta ako me veselilo u djetinjstvu...
III krenu ovamo? Šta ako neko zapuca (mada Sve je ono lijepo odjednom bilo tu, izvi-
“Četnici se povlače, sve sa sobom nose. nisam primjećivao oružje)? Bilo me strah. ralo je iz mog sjećanja, potiskujući zbilju,
Može se golim okom vidjeti. Luke (Olov- Gotovo četrdeset mjeseci su s ovih padina ovu ružnoću ljudskog djelovanja ili ne-
ske op. a.) se prazne. Otvara se za koji dan sijali smrt. Smrt se zvala Beka Ravan, Brda, djela, ovu sramotu onih koji su se poziva-
cesta prema Tuzli”, govorio je usplahireno Drecelj, sve one znane i neznane kote na li na čojstvo i junaštvo, dok smo stajali na
Sanel, moj drug. “Ma daj. Ti to ko gled’o?”, kojima je bila ukopana artiljerija. zgarištu kuće djedove sestre Fatime, ovdje
upita ga Din. “Jesam. Iznad pilane, svojim “Hajmo odavde, da ne završimo ko u gdje su nekada bili i kuća, i prodavnica, i
očima”, tvrdio je Sanel. “Daj, majke ti”, i Remarquevom romanu Na zapadu ništa pomoćni objekti, i ljudi, i graja dječija, i
dalje je bio nepovjerljiv Din. “Ako ne vje- novo”, rekoh. “Kako, bolan, šta pričaš?”, kahva, i razgovor... Sada je bilo crnilo, od-
rujete, sad da idemo”, okrenuo se Sanel upita Sanel. “Glavni lik poginuo je u danu goretina, velika crna mrlja... A opet, udisao
prema meni. “Od tvoje kuće do Jelika smo kada je potpisano primirje”, reče mu Din. sam svjež zrak, bili smo tu, vratili smo se
za pola sata! Gremo?”, upita. “Gremo”, po- Počelo se smračivati. Još su samo sjene i, znao sam, obnovit ćemo po sjećanju ono
tvrdismo u isti glas Din i ja. bile na obzorju. Krenuli smo nazad. Sa- što smo imali, da bude još veće i ljepše, ob-
Bilo je možda dva sata pred zalazak nel je govorio istinu. Povlačili su se. Kući novit ćemo, vratiti se, živjeti svoje živote
sunca. Prošli smo monumentalnu zgradu smo došli nešto poslije pet. Dočekala nas u inat dušmanima... n

STAV 9/12/2022 53