Page 57 - STAV broj 405

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Kako 1914, tako i 2022. godine
OPISMENIMO SE, LJUDI,

KRAJNJE JE VRIJEME,

POD NOGAMA NAM GORI

Nekoliko dana nakon ranjavanja, A. I. dolazi k svijesti. Na krevetu
do njegovog ležao je mlad čovjek, sitan, mršav, blijed, dječačkog
Piše: izgleda, ranjen u obje noge. “Bi li, dina ti, i meni koje to pismeno
Sadik IBRAHIMOVIĆ
pokaz’o, ženi pismo da napišem, da ovi što vojnicima pisma pišu ne
slušaju ono što nije za svačije uši? Bi li? Hoćeš li?”, upita ga A. I.

grom slučaja ili stjecajem nesretno-sret- Među njima je bio i onaj Slavonac, Ši- – Hoću, drage volje.
nih okolnosti, a ja bih rekao Božijim ber. Njega, pričalo se u mojoj porodici, I počeli su. Svakog dana, na nekakvoj
određenjem, moj bliski rođak A. I. nisu ni sahranili. Nisu imali šta sahra- ploči, ugljenom pisaljkom, pisao je i učio
Iljeta 1914. godine nije otišao na srbi- niti – izravno je pogođen projektilom A. I. po tri slova, štampana i pisana. Učio
janski front. i raskomadan. Ostala je samo oštećena je brzo i lahko, savladavao slovo po slovo,
Na vježbalištu u Brčkom dva-tri dana puška i nagorjela čizma. To su, navod- ispisivao kratke riječi, bezbroj puta brisao
prije odlaska na Drinu, u rat koji je već no, i pokopali. ploču i pisao ih ponovo, naglas nabrajao
počeo, upucao ga je u stomak neki bilmez, Nekoliko dana nakon ranjavanja, A. I. sve znane mu riječi koje počinju već na-
Slavonac, Šiber se zvao. Igrao se napunje- dolazi k svijesti. Traži vode, ali ne daju učenim početnim slovom, radovao se po-
nom puškom, kao šaleći se ciljao u A. I., mu je. Kljukaju ga nekom žutom kašom put djeteta i uviđao da su ta njemu tako
opalio i prosvirao mu tane kroz želudac. i suhim šljivama. A. I. bljuje kašu, psuje, dragocjena pismena oduvijek bila tu, na-
Šibera su odveli i zatvorili, a mog rođaka bjesni, raspomamljeno viče da je žedan, dohvat ruke, trebalo je tek pružiti ruku i
prebacili u vojnu bolnicu, izvadili metak, da umire od žeđi, prijeti da će sve pobi- uzeti ih; da je ustvari tako u svemu – sve
obradili i zašili ranu te smjestili u veliku, ti, zapaliti. je tu negdje, u nama ili oko nas, potrebno
improviziranu bolničku prostoriju prepu- Ali sestre mu samo vlažnom mara- je samo željeti, potruditi se, pružiti ruku
nu na Drini ranjenih vojnika. micom kvase ispucale usne, smiruju ga i dohvatiti nebrojene neznane nam bla-
Prvih dana bio je u polusvjesnom sta- i umilno šapuću da se strpi još malo, do godati iz Božijeg obilja.
nju i tek katkad, na trenutak, osjećao na sutra ili prekosutra, vodu sada nipošto Eto, tako se opismenio moj rođak A. I.,
svom tijelu nečije ruke, nježne i tople, i ne smije piti, ubila bi ga, a rana iznena- a u potonjim godinama, kao pasionirani
čuo glasove, muške glasove, duboke, ne- đujuće brzo zacjeljuje. Bit će vode, bit će, bibliofil, formirao zamašnu biblioteku
razgovijetne, i jezive urlike koji su izvirali šapuću umirujuće i kvase usne. koje, nažalost, više nema.
odasvud – iz zidova, stropa, njega samo- Na krevetu do njegovog ležao je mlad Cijeneći knjigu i kulturu općenito,
ga. Ljekari su, obilazeći ga, sumnjičavo čovjek, sitan, mršav, blijed, dječačkog a vidjevši u tome odličan odbrambeni
odmahivali glavom. izgleda, ranjen u obje noge. mehanizam od utjecaja problematičnog
U međuvremenu njegova 1. pješadij- – Kako si, dijete – upita ga A. I. hra- okruženja u kojem smo odrastali, moj je
ska bosanska regimenta desetkovana je u pavim glasom. rahmetli otac često pričao ovu priču i nas
prvom pokušaju forsiranja Drine. Dobro – Bolje. A ti? djecu, njegovu djecu, podsticao da vrijed-
pripremljeni i organizirani, Srbi su pru- – Ma džaba ti sve, da je meni vode, no učimo i što više čitamo.
žili neočekivano snažan otpor. I to toliko umirem od žeđi. I učili smo. I čitali. I završavali visoke
snažan da su obezglavljeni austrougarski – Ne smiješ. Čuo si šta ti je sestra rekla. škole. I stasali, nadam se, u dobre ljude.
zapovjednici naredili hitno povlačenje i – Jesam, jesam... Odakle si? Ipak, i dan-danas, kad god mojom
pregrupisavanje. Ali prekasno. – Iz Gradačca. ulicom projuri pored mene skupocjeni
Srbijanska je artiljerija neštedimice – Lijepa čaršija. Nego, da te pitam, automobil i u njemu osioni lik s pet-šest
bljuvala vatru na neprijateljske položaje, jesi li pismen, znaš li latinska pismena? razreda osnovne škole, zapitam se koli-
leševi su plutali Drinom, teški ranjenici – Znam. ko je i da li je uopće moj otac bio upra-
umirali su uslijed nedostatne ili nikakve – Pa, bi li, dina ti, i meni koje to pi- vu. I vazda sebi odgovorim: da, jeste, u
liječničke skrbi, izmasakrirani vojnici, smeno pokaz’o, ženi pismo da napišem, potpunosti.
ako je to bilo moguće, sahranjivani ondje da ovi što vojnicima pisma pišu ne slušaju Stoga, opismenimo se, ljudi, krajnje
gdje su i poginuli, bez imena i obilježja. ono što nije za svačije uši? Bi li? Hoćeš li? je vrijeme, pod nogama nam gori. n

STAV 9/12/2022 57